TEKA

I File the Bars…

I file the bars of my invisible prison
I sigh like horses sigh
I pack away the baby clothes
I offer up hearts and hands
I turn a head towards mine
I see branches like birds
turning their white face to the sky
I chime the unknown hours
I arrive without leaving
I hold onto I let go of threads
I sleep on my hair
I do not look back
my eyes don’t obey me
my body doesn’t obey me
my hands belong to a stranger
I am spinning this straw
until it turns to gold

Alice Rahon

Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještaćenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

Jorge Luis Borges, Besmrtnik (Aleph)

Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.

George Orwell, Zašto pišem i drugi eseji

Izvori moraju izgraditi svoj put,

a more ne mora.

Rijeke moraju imati svoj cilj,

a more ne mora.

Sunce se mora svijetu dokazivati,

a more ne mora.

Galeb se mora moru diviti,

a more ne mora.

Ribari moraju mreže bacati,

a more ne mora.

Brod mora imati kapetana,

a more ne mora.

Žene moraju čekati mornare,

a more ne mora.

Svijet mora preko pomora,

a more ne mora.

Svijet mora i što ne mora

da bi živio

Svijet mora da bi preko mora

mora vidio.

Svijet mora,

mora,

mora niz rijeku.

Od smijeha se more valja čovjeku.

Enes Kišević

Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u riječi. U razgovorima oko prazničkog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekog dalekog naraštaja.

Annie Ernaux, Godine

Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt. 

Danilo Kiš

You have everything but one thing: madness. A man needs a little madness or else - he never dares cut the rope and be free.

Nikos Kazantzakis, Grk Zorba

ZAMORENA PESMA

Oni koji imaju svet

Neka misle šta će s njim

Mi imamo samo reči

I divno smo se snašli u toj nemaštini

Utešno je biti zemlja

Ponosno je biti kamen

Premudro je biti vatra

Pobožno je biti ništa

Prljav od suviše opevane sume

Pesnik peva uprkos poeziji

Bez srca bez nasilja i bez žara

Kao reč koja je prebolela muziku

Sloboda je zastarela

Moje pravo ime čeka da umrem

Ptico iza sunca usred rečenice

Kojom nasilnički ljubimo budućnost

Sve izgore; to je praznik

Poslušni pepeo

Brašno ništavila

Pretvara se

Iza mojih leđa u šugavog psa

Ispred mene u žar pticu

Govori mi istinu iza leđa

Grlice

Ti si pravi

naglasak

umrle nežnosti

Načini zoru

od našeg umora

Miris je vreme

koje je posedovao

cvet

Al’ nereč kaže

kasno je

Necvet kaže

noć je

Neptica kaže

plam je

A Je kaže

Nije

Na to ptica

opsuje

Cvet kaže to je pakao

Prava reč se još rodila nije

Branko Miljković

Look, one day I had gone to a little village. An old grandfather of ninety was busy planting an almond tree. ‘What, grandfather!’ I exclaimed. ‘Planting an almond tree?’ And he, bent as he was, turned around and said: ‘My son, I carry on as if I should never die.’ I replied: ‘And I carry on as if I was going to die any minute.’

Nikos Kazantzakis, Grk Zorba

Ernesto Sabato, Prije kraja

Polemika je pogled na svijet. Ona je očitovanje izvorne egzistencijalne nabrušenosti, neka vrsta duhovne naježenosti koja se ratoborno postavlja prema svemu što je okružuje.

(...)

Polemika je izbor bez ostatka, pohod u koji se polazi jednom zauvijek, odmah na početku spalivši sve brodove za eventualni uzmak.

(...)

Ne bih htio da ovo zvuči patetično, ali svjetonazor koji se pokazuje kao rizik, u stvari je prava spisateljska pozicija! Zato se kroz sudbinu polemičara najbolje prozire sudbina pisca u jednoj kulturi. On djeluje na njenom najtanjem ledu, lupajući po njemu bakandžama: koliko i ukoliko led izdrži, toliko je duhovna situacija jedne kulture provjerenija, ozbiljnija, solidnija i čvršća. Propast polemike jest znak da nešto ne štima u pojedinoj sredini, potvrda da su snage konzervacije, puritanizma, bigotnosti i birokracije prevladale spontano i slobodno bujanje duha negacije. Kultura bez polemike je mrtva.

Igor Mandić, Nježno srce

Humanisti se pokušavaju ponašati pristojno i časno bez ikakvih očekivanja nagrade ili kazne u zagrobnom životu. A, budući da je njima stvoritelj svemira nepoznat, oni služe najvećoj apstrakciji koju donekle razumiju, njihovoj zajednici.

A pravog života, za mene i za tebe, nema nigde. Teško je tamo, teško je ovde, najteže je sa samim sobom. Sva je mudrost – izabrati tegobu koja ti, trenutno, odgovara. Što se mene tiče, najbolje bi bilo kad bih mogao, istovremeno, stajati na mnogim mestima, biti ovde i tamo, na rodnom tlu i u tuđini, u obilju i siromaštvu, slobodi i stezi, kroz sve to, u istom času, prolaziti, i iskušavajući jedno procenjivati ono što mu je suprotno; biti u svom narodu (jer ga voliš) i opet vrlo daleko od njega (jer ti je mučan), služiti i biti služen, imati i nemati, nikad samo na jednom mestu, s jednim, konačnim izborom.”

Svaka je fotografija svjedodžba o prisutnosti.

Roland Barthes, Svijetla komora

Zadovoljstva

OSTAVŠTINA

Naša nevolja je što smo pod velikim pritiskom sabijeni u narod. Mi smo narod - ekspres lonac. Ventil ekspres lonca je naše nebo. Mi, dragi Aprcoviću, tradicionalno živimo pod pritiskom od sedam atmosfera. Pritisak je deo našeg identiteta. Naša istorija je povest o periodičnim puštanjima narodne pare 'radi oduška' i povremenim eksplozijama narodnog ekspres lonca.“ „Nisam o tome razmišljao“, rekao je Aprcović. „Ima nečeg u tome. Zaista, kad bolje razmislim, ne sećam se razdoblja, bar ne dužih i bar ne vrednih pomena, u kojima nacionalni pritisak nije bio povišen. Stalno neki mitinzi, stalno neki protestni skupovi ili skupovi podrške, uvek neke barikade, uvek neke parade, uvek neki mimohodi. Ako slučajno nema rata, onda se snimaju filmovi o ratu. Uvek tako. Uvek neka uzbuna. Uvek neka povišena borbena gotovost!

The basis of drama is ... is the struggle of the hero towards a specific goal at the end of which he realizes that what kept him from it was, in the lesser drama, civilization and, in the great drama, the discovery of something that he did not set out to discover but which can be seen retrospectively as inevitable. The example Aristotle uses, of course, is Oedipus.

During a party, Luis Buñuel, seduced by Carrington’s beauty and emboldened by the notion that she had transcended all bourgeois morality, proposed (with his characteristic bluntness) that she become his mistress. Without even waiting for her answer, he gave her the key to the secret studio that he used as a love nest and told her to meet him at three o’clock the next afternoon. Early the next morning, Leonora went to visit the place alone. She found it tasteless: It looked exactly like a motel room. Taking advantage of the fact that she was in her menstrual period, she covered her hands with blood and used them to make bloody handprints all over the walls in order to provide a bit of decoration for that anonymous, impersonal room. Buñuel never spoke to her again.

― Erich Fromm, The Art of Being, 1989.

Već prilično uzrujan zbog, kako sam se bojao, progresivnog slabljenja vida, sjetio sam se da sam jednom pročitao kako su opernim pjevačicama prije nastupa na pozornici, kao i mladim gospođicama, kada su ih upoznavali sa ženidbenim kandidatima, na rožnicu kapnuli nekoliko kapi tekućine pročišćene iz trajnice beladone, zbog čega su njihove oči zasjale predivnim, takoreći nadnaravnim sjajem, no one same nisu mogle vidjeti gotovo ništa. - W.G. Sebald, Austerlitz, 2001.

Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.

To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu, radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.

I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.

U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.

Ivo Andrić, Staze, lica, predeli, 1963.