TEKA

Karin Mack, Ironing dream, 1985

Kad god naš umor od svijeta poprimi religiozni oblik, Bog je more kojemu se predajemo da zaboravimo sebe. Uranjanje u božanski bezdan spašava nas od iskušenja da budemo što jesmo.

...
Bog se nalazi u prazninama duše. Pogledava unutarnje pustinje jer se poput bolesti širi točkama najmanjeg otpora.
..
U svijetu osjećaja suze su mjerilo istine. Suze, ne plač. Postoji dar za suze koji se izražava unutarnjom bujicom. postoje inicirani u pitanje suza koji nikada nisu stvarno plakali.

Emil M. Cioran, Suze i sveci

Ne znaš kak je to. Sednem se v noći na biciklin i probam to napraviti tiho. Tuliko se vleče k tebi ka jedino morem oditi dok se okoli mene spi. I dreva bi povleklo za sobom či ne bi melo koreje. Se hiže bi vum z temela hitilo i lude s krevetov bi zdigalo i svi bi mesečarili k tebi.

Bio je polupijan, ali je to rekao. Što se mene tiče, voljeti se može samo nekoga čija te odsutnost može koštati razuma.

Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši

Zohra Opoku, “I have opened the doors of truth. I have passed the waters of heaven. I have raised up a ladder to heaven among the gods. I am one who is with you. I have spoken as a semen-goose, (and) the gods hear my voice.,” 2020-22

Vlado Martek, Mislim o Duchampu, 2014

Ptice

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sȃm domislio
i što ima mali mrak takvog nastanka.
Dospjele u moju glavu , one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sȃm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

Danijel Dragojević

Zlata Vucelić, Drugo vrijeme, 1990

Puževi na splitskoj ribarnici

Onda gotovo preko oka kraj vrata vidim ženu
koja iz vreće na kamenu ploču istresa puževe.
Velike kućice prave s finim šarama zamamne okrugline,
a iz njih izlaze čim osjete kamen, hladnoću i vlagu,
ispruže tijela, istaknu svoja dva velika i dva mala roga
i kreću prema rubu u svoje pobjeći.

Pobjeći bilo kuda, pobjeći svukuda,
pobjeći svakako iz hlada ovih zlokobno uspravljenih vaga.
A iznad neka vrsta ženskog boga s prutom,
čim se neki približi rubu, udara ga po rogovima.
Prije udarca, osjetivši visinsko zlo, puž se uvlači,
za čas smiri i opet izlazi. Čembalist udara note,
ne svira ih, žive i lijepo pisane one bježe,
miču se, uvlače, izvlače, okreću,
a da ne znaju kamo, gdje i kada,
kao od lude majke i nesretna oca.
Taktače u luci nevidljivi motor
i Brač se odjednom približava na nekoliko koraka.
S velike visine gdje se okreću dva pažljiva oka
uzburkana je tu usred gradske vreve darovana im sporost
od neke daleke zvijezde. Kamo? Propinju se bez zvuka
na rubu ponora gdje se zauvijek gubi rosa,
gasi svjetlost. Kamo? Zgnječene su za čas
sve strane svijeta, zelenja, rubovi i bogata praznina.
Da kažem u sebi ili naglas da se vrate
u prostor od fine cakline i tu čekaju bez prkosa?
Da se poigram mudrosti koja je sve zbrojila odbila
i zna tužan ishod drugih ishoda? Što da učinim?
Sigurno je o tome na nekom stranom jeziku
nešto kazano. O tome ništa ne znam. Nisam čuo.
Gomilaju se sjene u nejednakim razmacima.
Neka mi vlaga titra pred očima i polako pada na um.

Danijel Dragojević

Nekada se je moja mašta tješila snovima o vrlini, slavi i zadovoljstvu. Nekada sam se lažno nadao susretu s bićima koja će me, oprostivši mi vanjštinu, voljeti zbog dobrih osobina koje sam mogao razviti. Hranile su me velike misli o časti i odanosti. Ali sada me zločin ponizio gore od najgore životinje. Nema krivnje, nema zlodjela, nema zloće ni bijede koja se može usporediti s mojom. Kad pregledam strašni popis svojih grijeha, ne mogu vjerovati da sam isto ono stvorenje čije su misli nekada bile ispunjene istančanim i uzvišenim vizijama ljepote i veličinom dobrote. Ali baš je tako; pali anđeo postaje zloćudni đavo. Pa čak i taj neprijatelj boga i čovjeka imao je prijatelje i suradnike u svom očaju; ja sam sam.

Mary Shelley, Frankenstein

Amak Mahmoodian, Zanjir, 2019

Ana Mendieta, Silueta Works in Iowa, 1976-1980

Tvoj rođendan

Trebam ti pokloniti nešto jednostavno.
Ali za čime god posegnem to umnoži značenja.
Cvijet postane zakonik, knjiga graditelj mostova,
gramofonska ploča mapa s blagom,
čokolada uspomena na izgnanstvo.
U našoj priči nema prostih znakova,
sve je sudbina, veće od života.
Vidiš, mnome gospodare mračni obziri.
Upropastili su me za svakodnevnu ljubav.
I kada mislim o tebi
razmatram opcije vlastitog poraza.
Ali i dalje sanjam da odnosim
veliku glazbu u gradsku noć
i još nešto posvećeno legendi
u koju moram pretvoriti naše zajedništvo.

Marko Tomaš, Skratimo priču za glavu

William Eggleston, Untitled, Tennessee, 1985

Ernst Haas, Bronco Rider, California, 1957

Cindy Sherman, Untitled, 1976

Na pola svoga životnoga puta žena rado i često razmišlja o tomu da se povuče s crte bijega drugih žena, koje su upalim prsima i inkubatorima na nju pristale poput svemirskih letjelica, i da otputuje u neku raskošniju zemlju gdje se suze brišu puno brižnije. Ona idolopoklonski voli sebe i kao turistkinja koja uvijek putuje u aranžmanu odlazi na sva putovanja u područja nepromišljene strasti. Susreće sebe gdje god želi i istodobno bježi od sebe, jer bi se negdje drugdje mogao dogoditi predivan susret s vlastitom nutrinom, gdje može sjediti u oblacima i iz čaša blaženstva u sebe uliti još više osjećajnosti. Ona je površna poput veze što će se svakog trena raspasti.

Elfriede jelinek, Naslada
Kao dijete tražio sam da mi djed o svemu tome priča, kako nisam odustajao, noću me odveo u polje, ispod zvijezda, kao ispod prozora otvorenih prema ljudskim pogledima, upro prst u nebo, tu svjetleću masu, i rekao, a ja sam osjetio tajanstveni strah, koliko je ovo nebo požderalo zvijezda, a ča je jedan ljudski život prema jednoj ovoj zvijezdi. Zatim je ljutito rekao, da nismo mi njih, oni bi nas, tako je to u svakom ratu. I ne pitaj me o tome nikad više!

Damir Karakaš, Potop

Felix Gonzales Torres, Untitled, 1991

Željko Jerman, Ovo nije moj svijet., fotografija: Fedor Vučemilović, 1976

Kad god naš umor od svijeta poprimi religiozni oblik, Bog je more kojemu se predajemo da zaboravimo sebe. Uranjanje u božanski bezdan spašava nas od iskušenja da budemo što jesmo.

...
Bog se nalazi u prazninama duše. Pogledava unutarnje pustinje jer se poput bolesti širi točkama najmanjeg otpora.
..
U svijetu osjećaja suze su mjerilo istine. Suze, ne plač. Postoji dar za suze koji se izražava unutarnjom bujicom. postoje inicirani u pitanje suza koji nikada nisu stvarno plakali.

Emil M. Cioran, Suze i sveci

Nisam mogao vidjeti dna, ali sam vidio duboko u vodeni tok koliko mi je pogled sezao, i tada sam vidio sjenu kako se giba poput debele strijele uperene u struju. Vodencvjetovi su lepršali ulazeći u sjenu mosta i izlijećući iz nje tik iznad vodene površine. Kad bi onkraj toga bio tek pakao: čisti plamen nas dvoje više no mrtvi. Tada ćeš imati samo mene tada samo mene tada nas dvoje usred sramote i užasa onkraj čistog plamena. Strijela je narasla bez pokreta, zatim je hitro sunuvši pastrva zgrabila mušiću tik pod površinom onom delikatnošću diva kojom slon podiže kikiriki. Izblijedjeli vrtlog odmicao je polako nizvodno i onda sam opet ugledao strijelu, s vrškom prema struji, kako se nježno leluja u skladu s gibanjem vode iznad koje su lebdjeli i slijetali vodencvjetovi. Samo ti i ja usred sramote i užasa ograđeni čistim plamenom.

William Faulkner, Krik i bijes

Gregory Crewdson, Hover, 1998

Jeff Wall, The Thinker, 1986

Iskušenja, govorio je ovaj putnik namjernik, barataju najslađim riječima, potpuno iskreno im se predajući. Nema u zlu neiskrenosti. Dapače, iza zala kriju se vrhunci iskrenosti, potpune predanosti, počesto i maksimumi ljepote, odnosno uzbuđenja čiji vrhovi opasno konkuriraju i bezvremenoj ljepoti. Ljudi bježe od zla, i bježeći od zla bježe od dijela u cjelini koji će im poslije nedostajati. Bez tog dijela neće moći obuhvatiti cjelinu. Sotona je znanje. A bez znanja je nemoguće biti čovjek, možeš biti milošću ogrnuti anđeo, to da, ali čovjek bez znanja ne možeš biti.

Dario Grgić, Romantika je roba iz uvoza (Razgovor)

Joel Sternfeld, Garden Roof, City Hall, Chicago, 2005

12345

12354
12435
12453
12534
12543

KONJ travu zeleni zelenu pase
KONJ travu zeleni pase zelenu
KONJ travu zelenu zeleni pase
KONJ travu zelenu pase zeleni
KONJ travu pase zeleni zelenu
KONJ travu pase zelenu zeleni

Toma Bebić, Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom

ODVJETNICA

Mi bi svi, sigurno nas 90%, potpisali da u ovoj državi konačno svi počnu cinkati svoje kvarne kolege i nadređene, jer je sve tolko zagrezlo u korupciju da iz živog blata nemremo van. Ali čim netko krene tim putom, ostane sam. Istina ne dođe kao nekakav pobjedonosni trenutak. Kad ispliva, cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio. Zviždači koje narod slavi kao borce za pravdu... to je romantična slika. Ona prava slika je kisela, znojna, prestrašena. To su ljudi koji ne mogu više, koji nemaju koga povući na barikadu i koji svjesno idu u propast. Kod istine nema spavanja, neprestano moraš gledati iza leđa. Biti zviždač je teško, ali i biti uz zvizdača, uh... ili primaš njihov teret na sebe potpuno, ili je bolje ne uplitati se uopće. Zviždači su to postali svojom odlukom. A ovi koji su uz njih su, mimo njihove volje, stavljeni pred izbor... Možeš nositi isti teret, ali znaš i da imaš izlaz iz svega toga. Pa onda važeš - izdati samo jednog čovjeka, makar znaš da je u pravu, ali živjeti dalje relativno normalno... Zato sam vam rekla da budete oprezni s njima. Dajte im do znanja da nisu sami i da nisu u krivu.

Kristijan Novak, Slučaj vlastite pogibelji

Pope.L, Tompkins Square Crawl, 1991

6

Estetska pobožnost: vjerski duboko štovati privid, gaziti zemljom ne čeznući za nebom, vjerovati da je sve potencijalni cvijet, a ne samo apsolut. Ako nikada nisi požalio što nemaš krila da ne kaljaš tlo svojim okrutnim koracima, onda tu zemlju nikada nisi ni volio. Kad god sam je otkrivao, kad god sam je osjećao u srcu, a ne pod potplatima, otuđeno sam promatrao kako se zvijezde pretvaraju u vosak i tope u krvi koja tada zaboravlja nebo. Možeš gledati uvis koliko hoćeš, nećeš spoznati drhtaj rijetkih susreta s tom zemljom koju koračajući prezireš. No nađeš li se s njom licem u lice, oči u oči, uzdasi bratskog suosjećanja i bliske gorčine tjeraju te da se s njom stopiš u dirljivu zagrljaju! Dosta sam zamarao oči vama, anđeli, sveci i svodovi!
(...)
Predugo sam Ništa tražio drugdje. No vraćam se u svjetove kojima hara zamor. Koračat ću njima poput pustinjaka žedna grijeha.

Emil Cioran, Brevijar poraženih

Sven Stilinović, Šlajz 1, 1974

Boris Demur, Kiparstvo u mediju fotografije (Procesualno kiparstvo - kiparski prostorni procesi), 1979

Bababadalgharaghtakamminarronnkonnbronntonnerronntuonnthunntr

ovarrhounawnskawntoohoohoordenenthurnuk!

Finnegans Wake, James Joyce

Francesca Woodman, Untitled

Preludij


I.

Snijeg pada na Sarajevo
Kao vrane da stresaju ludost

Ferhadijom korak po korak
Berti Goldstein mi priča

Luđaci
Kaže
Luđaci
Oni su svjetlost svijeta
Mi gledamo
A oni vide
Mi se smijemo
Oni su smijeh

Njihova ludost nam
Otvara vrata
Iz ludnice
Koju zovemo
Svijet

Predrag Lucić, Mjesec iznad Splita

Definirati mrak kao nedostatak svjetla omalovažavanje je njegove suštine. I mrak može imati dušu, može biti gust i ljepljiv, može titrati i pulsirati, može obuzimati stvari i gušiti ih. Mrak Alicinog bečkog studija prostor je takvog animalnog crnila u kojem se svjetlost migoljavih luči probija tek koji pedalj oko izvora. U tom pedlju razaznaju se crni stol na kojem su posložene zagasite karte s likovima ljudi, zvijeri i demona, košćice svete guske razbacane oko glinene figure pilića s četiri noge i bistra staklena kugla u kojoj se reflektira sjena žene koja sjedi za stolom. U sve ostalo utisnuo se mrak. Ne vidi se i ne čuje, ne zna se što se u njemu nalazi. Alicin studio više je od svega - mrak sam, Alicia je žena mrak, Beč je mračan, zima je mračna, ovo su mračna vremena, mračne su ljudske pobude, mračne su im sudbine. Zagrebe li se ispod površine, sve je mrak. Svjetlo ne dopire ispod ljudske kože.

Želimir Periš, Mladenka Kostonoga

Odette England, Mum (#10) left foot, 2012

Sean Scully, Walls of Aran

Zastajem na trenutak i oklijevam da li da pređem na drugu stranu. Potom, nekoliko trenutaka kasnije, prelazim cestu i zapućujem se pravo ka mjestu zločina, bez daljnjeg odlaganja. Ovo mjesto izgleda kao mali park; zemljište je pjeskovito i neravno, a okolo se raširilo nekoliko stabala eukaliptusa i drvenih klupa specijalno namijenjenih za posjetioce, na kraju njegove lijeve strane nalazi se betonska zgrada, na kojoj je na hebrejskom ispisana ista fraza koju sam vidjela na jednoj od fotografija u muzeju Nirim: "Čovjek će pobijediti, a ne tenk".

Adania Shibli, Sporedan detalj

Vlado Martek, Državo unakazit ću te artom, 1984.

Allen Frame, Cady Noland, phone booth, NYC, 1981

Lišen

Lišen Saharina društva
osvrtao sam se po sobi
i pod stolicom
spazio njezinu torbicu
podigao sam je i temeljito pregledao
njenu malu bilježnicu
ispisanu olovkom za obrve
i našao ovu pjesmu
koju upravo čitate -
rukopis je smrljan
ali donosim je ovdje riječ po riječ:
"Glavu gore, mali ratniče", napisala je
"I nije da si
potratio život
jer si volio mene."

Leonard Cohen, Plamen

Sivac je sitan, dlakav, nežan; a pod rukom mek, mek: reklo bi se vata sama, nigde kostiju. Jedino su mu oči, dva mrka ćilibara, tvrde kao stakleni skarabeji. Pustim ga, on na livadu, pa vrhom njuškice, blago, miluje cvjetove, crvene, plavičaste i žute... Zovnem ga, tiho: "Sivi!", i evo ga, prilazi sitnim topotom, koji liči na smeh. Dolazi kao neka vanzemaljska klepetuša... Jede koliko mu dam. Voli mandarine, i tamljaniku, koja kao smola sja; ljubičaste smokve, i onu njihovu mednu kaplju... Nežan je i umiljat kao dečačić, kao devojčica...; a iznutra jak, izdržljiv kamen-stanac! Nedeljom, dok na njemu prolazim pokrajnim uličicama, čisto odeveni i dokoni seljaci zastaju, gledaju ga:

- Ko da je od čelika.
Jeste, ima u njemu čelika. Čelika, ali i mesečevog srebra.

Juan Ramon Jimenez, Sivac i ja

Audreay Flack, In my life, 1980.

Viktor Popović, Untitled (Archive Košute), 2023

Vlak leti visoko iznad Prusije. Ispod mene je svijet mogućnosti. Sloboda. Nećeš me zaboraviti.

Ovom pismu prilažem i propusnicu, dozvolu granične policije za putovanje u Francusku. Neimenovana je, može je koristiti bilo tko. S njom možeš izići iz Poljske. Iskoristi je da pobjegneš negdje gdje ćeš imati šansu. Zgazi sve što ostavljaš, u suprotnom nikad nećeš biti slobodna.

Voli te,
Manya

Želimir Periš, Mučenice (Maria, xxi)

Stephen Shore, Presidio, Texas, 1975

Mark Steinmetz, Carey, Farmington, Georgia

Svega ima u šarenoj levantskoj bašti. Video sam, putujući, bajkovite slike, prizore koji se iznenada pojave i nestanu, potom iznova vaskrsnu kao žar-ptica. Liban je, i Mediteran ceo, san i opsena, igra prolaznosti i večnosti. Telo je trošno, ali u plovidbi, u potpalublju, priče gube strani naglasak i brodica plovi dalje, dok jednom sve ne postane sećanje. Tako su nečujno odleteli i pelikani, kada je slika postala priča a priča se skamenila u sliku, osvrnuvši se pre leta još jednom na grad koji im je dao utočište. Kada prođe vrelo leto, počinje vreme seobe ptica. Abu Ali kaže, otišle su na sabor ptica kraj velikog jezera.

To je istočnjačka priča: jednom, doći će dan kada će se svekolike ptice sveta sastati na ptičjem saboru na kojem će govoriti pelikan sidonski, kao sufijski šeih, o tajnama duše i tijela. Na kraju, kako je zapisano, ptice će se zauvek izgubiti a njihove sene pomešati sa suncem. Ptice su, kažu, izmislile vetar, to je njihov rukopis, kojim ispisuju naše damare.

Nikola Popović, Skice za plovidbu

Hiroshi Teshigahara, Woman in the Dunes, 1964

Mesec i po otprilike dana posle exodusa sa Klinike za vaskularnu hirurgiju potpadoh pod udar prvog zakona hemodinamike, koji glasi: Propalica izbačena iz stroja zbog ishemije donjih ekstremiteta posle operacije bypass aortofemoralis byl cum dacron Y prosthesis i ponovnog uspostavljanja cirkulacije trostruko brže srlja u propast nego pre pojave okluzije.

Nije to bio kraj mojih sukoba s mehanikom fluida i zakonima fizike. Ne izmakoh ni sporoj ali dostižnoj pravdi drugog zakona termodinamike, koji kaže: Svaki pokušaj unošenja reda u haos završava u većem haosu.

Svetislav Basara, Rekapitulacija

Roy Lichtenstein, Untitled (Still life)

Ironija je vježba koja nas uči da život nije ozbiljan. Ja promeće svijet u ništavilo, jer ironija stvara osjećaj moći tek kad je sve dokinuto. Ironični stav je izlika za bezumlje veličina. Da se utješi što ne postoji, Ja postaje sve. Ironija postaje ozbiljna tek kad nesmiljeni pogled podigne na ništa. Tragično je posljednji stadij ironije.

...
Vrijeme je utjeha. Ali svijest svladava vrijeme. A teško je naći uspješno liječenje od svijesti. Bolest je sve što negira vrijeme. Ono najzdravije i najčišće u životu samo je apoteoza prolaznosti. Vječnost je neiscrpno truljenje, a Bog je leš nad kojim se razmeće čovjek.
...

Zašto tako rijetko razmišljamo o cinicima? Zato jer su oni sve znali i snosili posljedice zbog te vrhunske indiskrecije?

Emil M. Cioran, Suze i sveci

Neli Ružić

She Weeps over Rahoon

Rain on Rahoon falls softly, softly falling,
Where my dark lover lies.
Sad is his voice that calls me, sadly calling,
At grey moonrise.
Love, hear thou
How soft, how sad his voice is ever calling,
Ever unanswered, and the dark rain falling,
Then as now.
Dark too our hearts, O love, shall lie and cold
As his sad heart has lain
Under the moongrey nettles, the black mould
And muttering rain.
Trieste, 1913.

James Joyce, Pomes Penyeach

LaToya Ruby Fraizer, Covered in Gramps'  Blanket, 2010

Camille Claudet, 1988.

People who have a creative side and do not live it out are most disagreeable clients. They make a mountain out of a molehill, fuss about unnecessary things, are too passionately in love with somebody who is not worth so much attention, and so on. There is a kind of floating charge of energy in them which is not attached to its right object and therefore tends to apply exaggerated dynamism to the wrong situation.

― Marie-Louise von Franz, Shadow and Evil in Fairy Tales

Tacita Dean, The Book End of Time, 2013

Jan Piterson Svelink. Staromodno ime staroga holandskog kompozitora stvara utisak da je sva lepota staromodna i udaljena. Slušam njegove varijacije za klavirkord na staru ariju: Mladost ima kraj. Kroz gustu maglu starinskih zvučanja pojavljuje se bleda nit svetlosti: uskoro će se začuti govor duše. Mladost ima kraj: kraj je ovde. I to se nikada neće ponoviti. Ti si odveć svestan toga. Šta onda? Zapiši to, dođavola, zapiši! Kao da si sposoban za nešto drugo?

James Joyce, Giacomo Joyce

The knowledge of sin is the beginning of salvation". This saying of Epicurus seems to me to be a noble one. For he who does not know that he has sinned does not desire correction; you must discover yourself in the wrong before you can reform yourself. Some boast of their faults. Do you think that the man has any thought of mending his ways who counts over his vices as if they were virtues? Therefore, as far as possible, prove yourself guilty, hunt up charges against yourself; play the part, first of accuser, then of judge, last of intercessor. At times be harsh with yourself.

Lucius Seneca, Letters from a Stoic (XXVIII)

Tina Barney, Hysterical Girls Theorem. Target Margin, 2000

Ana Opalić, Mjesta koja čekaju, 2014-

U tom je kraju tisuće brda i svako od njih nosi neki svoj biljeg, neku svoju posebnost kojom se na vlastiti način pokušava razlikovati pod nebom. Neka su tupa, neka oštra, ima ih obraslih i golih, ogoljenih, posječenih i silovanih. Neka se razlikuju po izgledu, sličnija su zubu ili laktu, čak i kakvoj prostoti, a neka se raspoznaju po ožiljcima koje nose, ranama što su im nanijeli vjetar, kiša ili gore od toga: ljudi i ratovi.

Želimir Periš, Gracija od čempresa

Die Riese nach Lyon (1981.) / Blind Spot

Sofija Silvija, Tihi otoci, Brijuni

Na početku putovanja, kada sam napuštao Petrograd, rekao sam da idem da "tražim čudesno". "Čudesno" je veoma teško definisati, ali za mene ta reč ima sasvim određeno značenje. Pre dosta vremena došao sam do zaključka da se iz lavirinta kontradikcija u kojima živimo može izaći samo nekim sasvim novim putem, različitim od svega dosad poznatog i uobičajenog. Ali gde taj novi ili zaboravljeni put počinje, nisam znao. Znao sam da je nesumnjiva činjenica da pored tankog sloja lažne stvarnosti postoji još jedna stvarnost od koje nas, iz izvesnih razloga, nešto odvaja. "Čudesno" je ono što predstavlja prodor u tu nepoznatu realnost.

PD Uspenski, U potrazi za čudesnim (fragmenti nepoznatog učenja)

LaToya Ruby Frazier, Landscape of the Body (Epilepsy Test), 2011

Skica iz 1844.

Lice Williama Turnera preplanulo je od vremena
štafelaj mu je tamo daleko na stijenama.
Slijedimo srebrno-zeleni kabel u dubinu.
On gaca po dugom plićaku carstva smrti.
Stiže vlak. Priđi bliže.
Kiša, kiša putuje preko nas.

Tomas Transtromer

Borko Vukosav, Grad

Jeff Brouws, Coaling Tower #5, Pritchard, W. Virginia, 2013

Mali vojnici, 1967.

Silvestar Kolbas, Slučajni nalaz, 2022

The Love Letter

For years a love letter languished on my desk. I had never received a love letter, so I paid a public scribe to write one. Eight days later, I received seven beautiful pages of pure poetry penned in ink. It had cost me one hundred francs and the man said: "... as for myself, witohut moving from my chair I was everywhere with you."

Sophie Calle, True Stories

Taryn Simon, LARRY MAYES Scene of arrest, The Royal Inn, Gary, Indiana, Police found Mayes hiding beneath a mattress in this room, Served 18.5 years of an 80-year sentence for Rape, Robbery and Unlawful Deviate Conduct, The Innocents, 2002

Larry Sultan, Child's Room, Mulholland Drive, 2001

Epiktet je znao reći da, kad poljubiš dijete, trebaš reći sebi: "sutra bi mogao biti mrtav". To su zlokobne riječi! "Ne", odvraća on, "nije zlokobno ništa što otkriva prirodni tijek. Bilo bi jednako zlokobno govoriti i o žetvi kukuruza".

Marko Aurelije, Meditacije

Where is the friend's house?, Abbas Kiarostami, 1967

Nelly Agassi, Bedroom, 2005

četvrtak 26., Boisgibault

Palo mi je na pamet kako ona svom tijelu nikad nije pokazala ljubav niti mu ugađala. Nikad si nije dodirivala lice, kosu ili mišice kao ja, njoj ruka nikad ne bi kliznula u izrez bluze. Tijelo joj je bilo tegleće. Navečer bi se svalila na stolicu.
Žestoka žena, koja je jedini okvir za tumačenje svijeta našla u religiji.
Pitam se bih li o njoj mogla napisati knjigu poput Mjesta.
Između nas nije bilo pravog odmaka. Samo poistovjećivanje.

Annie Ernaux, Nisam izašla iz svoje noći

Anselm Kiefer, Finnegans wake, The White cube, 2023

Sigurdur Gudmundsson: Rendez-vous, 1976

Sam Contis, Hothouse, 2016

Čudnovat čovjek kojeg zovemo Jednostavno To probudi se i otkrije da je netko u njegovom vrtu naškrabao riječ "što" opere se kajganom, stavi naočale u džep & navuče hlaće. na vrata mu pokuca popisivač stanovnika & njegove su dnevne zapovijedi prikucane na poštanski sandučić i kažu da je ruta kamiona za odvoz krupnog otpada ponedjeljkom kako slijedi: dvije krigle meke slobode. knjiga zulu izreka. građanin kane preveden na vulgarni francuski. narančasti tv studio. tri biblije sve s potpisom primitivnog pjevača koji najbrže može otpjevati salty dog. zadnja stranica daily workera iz 1941. salty dog. bilo koja kćerka bilo kojeg okružnog suca. velika žlica kokaina & šećera zagrijana na 300 stupnjeva. lijevo uho jacka londona.

Bob Dylan, Tarantula

Curran Hatleberg, Untitled (girl with snake) , 2016

Lyle Ashton Harris, Nan, Berlin, 1992, 2015

Laurie Simmons, The Love Doll, Day 30, 2011

- Što bismo pili? upita djevojka. Skinula je šešir i stavila ga na stol.
- Prilično je vruće, reče čovjek
- Pijmo pivo.
- Dos cervezas, reče čovjek prema zastoru.
- Velika? upita žena iznutra
- Da. Dva velika.
Žena je donijela dvije čaše piva i dva pustena podloška. Postavila je podloške i čaše piva na stol i pogledala čovjeka i djevojku. Djevojka je gledala u stranu prema obrisu bregova. Bili su bijeli na suncu, a zemlja je bila smeđa i suha.
- izgledaju kao bijeli slonovi, rekla je.


Ernest Hemingway, Brda kao bijeli slonovi

Charles Ray, Plank piece, 1973

Ana Mušćet, Horizont, 2021

Snijeg pada i pada. Znamo smiješak, pogled, čujemo glas, vidimo slike. Obruč tjeskobe nakon onog dana u siječnju još osjećamo na koži. I bljesak konačnosti. Zato ne šutnja, nikako. Govoriti, misliti, povesti te svakamo, pitati te, slušati. Osigurati tvoje mjesto, reći tvoje ime. Živjeti nezaborav. I prihvatiti tako gubitak. telefoniram u Zagreb, čujem Sandin glas, daleko. Posljednja slika je nijema.

Irena Vrkljan, Marina ili o biografiji

Every word affords me pain. Yet how sweet it would be if I could hear what the flowers have to say about death!


Emil Cioran, All Gall is Divided

Marie Høeg, Marie Høeg Sits on a Boat with Tuss and an Unknown Individual, cca 1895

Crkva Sv. Antuna

nestaje u dubini kao krstaš.
U magli
koja sama sebe guši.
Smrt nas sramoti.
Ovdje se utapaju
sasušeni vijenci nepoznatih.
Tko može u vrlet,
taj se neće vratiti istim putem.
Čovjek se prevario
čuvajući pijanog
anđela čuvara.
Odlijepi poljubac
s mojeg vrata.
Dvije sjene prevrću se u oskudici –
dva Morandijeva platna.
Magla nas ljubi.
Jesam li...
Kupamo se
u čaši hladnog mlijeka.
Zar sam ovdje došao umrijeti?
U Padovi.

Arsen Dedić

Pravi je mudrac onaj koji se tako postavlja da ga vanjski događaji najmanje mijenjaju. Zbog toga se mora zaštititi i okrenuti stvarnostima koje su mu bliže od činjenica i kroz koje će mu činjenice, izmijenjene u skladu s njima, pristizati.


Fernando Pessoa, Poetične misli

Masahisa Fukase, Family

"I am like a broken puppet whose eyes have fallen inside." This remark of mental patient weighs more heavily than a whole stack of works of introspection.


Emil Cioran, All Gall is Divided

Alina Maria Frieske, Can you see me better now, 2021

Druga ptica reče Kruničarki: O ti, čistih namjera!
Reci, kako sve napustiti na Božjem putu?

Zabranila sam srcu svaku brigu
Neprekidno se odričem svega.

Sve što steknem odbacim
Jer mi se u rukama pretvara u škorpiona.

Čuvam se svake vezanosti
Dijelim sve bez žaljenja.

Za Njega sam spremna sve napustiti
U nadi da ću Ga ugledati, jednom pročišćena.

Kruničarka odgovori: Put nije za svakoga
Treba sve prepustiti i sve napustiti.

Tko iskreno napusti ono što ima
Pročisti se i pronađe mir.

Faridudin Atar, Jezik ptica

Jess T. Dugan, Collin at sunset, Look at me like you love me, 2020

Spandita Malik, Radha, 2021

Čovjek čitav život ne živi nego vegetira na najvišem stupnju i s najvećom slojevitošću. Upravlja se prema pravilima za koja ne zna da postoje, ni da se po njima upravlja, a njegove zamisli, osjećaji i djela, nesvjesni su - ne stoga što bi u njima nedostajalo svijesti, već zato što u njima ne postoje dvije svijesti.


Fernando Pessoa, Poetične misli

Claude Cahun, Les Mains, 1939

Billie Zangewa, Heart of the Home, 2020

Nešto čemu je možda ime baš to

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak

Čovječanstvo je uvijek isto - raznovrsno, ali neusavršivo; promjenjivo, ali bez napretka.

Fernando Pessoa, Poetične misli

Neromantičan zoolog vjerojatno bi našao neki banalan razlog zašto delfini slijede ljude. Cinik automatski misli na galebove koji žive od ljudskih otpadaka i brod slijede zbog hrane. No, delfini ne jedu ljudske otpatke, već sami love ribu. Zašto slijede male brodove i jedrilice? Bez obzira na znanost, meni je postalo jasno da traže društvo. Iako ne mogu dokazati točnost te teorije, vjerujem da delfini imaju umjetničke duše, i kao svi umjetnici traže publiku za svoje predstave, plesove, vragolije. Primijetio sam da cijeli cirkus skokova, trikova, geometrijskog mijenjanja pozicija počinje uvijek čovjekovim dolaskom. Nisam htio biti nezahvalna publika i satima sam ih gledao, pljeskao najboljim izvođačima, smijao se i fućkao kada bi koji nespretno pljusnuo u vodu. Bio sam siguran da su razumjeli.

Željko Malnar, U potrazi za Staklenim gradom

Joel Meyerowitz, A dinner table, Summer's day, 1983

Nitko ne razumije nikoga. Mi smo, kako kaže pjesnik, otoci u moru života; između nas ziba se more koje nas određuje i razdvaja.


Fernando Pessoa, Poetične misli

I kao što je duboka tišina, koja samo prividno vlada i već sama po sebi nagovješta oluju, možda strašnija od same oluje, jer je tišina zapravo samo pokrov pod kojim se skriva oluja s gromovima i grmljavinom; baš kao što naoko bezazlena puška u sebi skriva barut, tane i eksploziju - tako i blagi mir mrlina, što se spokojno vijuga među veslačima, prije nego što se netrzne i pokrene - taj prividni mir zapravo skriva najstrašniju od svih jezivih opasnosti u cijelom pothvatu. No čemu da duljim? Ljudi su svi isprepleteni harpunskim mrlinima. Svi se rađaju s omčom oko vrata, ali tek onda kad im se smrt bliži, neočekivano, brzo i neumoljivo, tek onda osjete pritajene, himbene i svuda nazočne opasnosti i pogibli života. No mudar čovjek neće u srcu osjetiti ni truna više straha kad sjedi u lovačkom čamcu nego što ga osjeća sjedeći uvečer pred blagom vatrom svog ognjišta žaračem kraj sebe umjesto harpuna.

Moby Dick, Herman Melville

Adam Broomberg, Glitter in My Wounds #1, 2021

LaToya Ruby Fraizer, Zion looking through a pair of my binoculars in her grandfather Mr Smiley’s living room, Newton, Mississippi

Sam Contis, Junction, 2015

Oscar Muñoz, Dried Narcissus (Narciso seco), 1996

Echoing the work of Erich Fromm, he defines love as "the will to extend one's self for the purpose of nurturing one's own or another's spiritual growth." Explaining further, he continues: "Love is as love does. Love is an act of will - namely, both an intention and an action. Will also implies choice. We do not have to love. We choose to love."

(...)
Affection is only one ingredient of love. To truly love we must learn to mix various ingredients - care, affection, recognition, respect, commitment, and trust, as well as honest and open communication. Learning faulty definitions of love when we are quite young makes it difficult to be loving as we grow older.

bell hooks, All about love

Joel Sternfeld, American Prospects, Abandoned Freighter, Homer, Alaska, July 1984

Sophie Calle, Room 30, The Hotel, 1981

Osvit

Osvit New Yorka ima
četiri stupa neba
i uragan golubica crnih
što se praćakaju u ustajaloj vodi.

Njujorški osvit jeca
po beskrajnim stubištima
tražeći među umjetnicima
narde nelagode obojene.

Osvit stiže i nitko ga u usta ne prima,
jer tamo jutra ni moguće nade nema.
Ponekad novac u pomami mnoštva
uši para i proždire djecu napuštenu.

Ranoranitelji u kostima razumiju
da raja biti neće nit' ljubavi prave:
znaju da blatu idu brojeva i zakona
i igrama bez umijeća, znoju bez plodova.

Svjetlost je lancima i bukom sahranjena
u izazovu bestidnom nauke bez korijena.
Ima ljudi što besani posrću po četvrtima
kao oni što okrvavljeni isplivaju
nakon brodoloma.

Federico Garcia Lorca

Joel Sternfeld, American Prospects, Red Rock State Campground (Boy), Gallup, New Mexico, September 1982

Hodao je, gazio, jurio "slijepo i neumorno", kao što je to, ne bez ironije, govorio njegov veliki prijatelj, "noseći neizlječivu ljepotu svoga osobnog svemira" u duši (i već desetljećima isto nebo iznad glave i već desetljećima gotovo nepromijenjenu putanju nogostupa i staza ispod nogu), i ako je njegov život uopće imao bilo kakvu priču, onda je to mogla biti samo priča o njegovim sve prodornijim i prodornijim kružnim putovanjima, to što je iz neposredne blizine Marothyjeva trga do svoje trideset i pete godine cijeli grad osvojio za sebe, jer ostao je na zapanjujući način i danas isti kakav je i u djetinjstvu bio, i ne bi se moglo reći ni za njegovu sudbinu, pa tako ni za njegove misli, da su prošle kroz ikakvu bitnu promjenu, zato što zadivljenost - makar trajala i dva puta po trideset pet godina - ne može imati svoju priču.

Laszlo Krasznahorkai, Melankolija otpora

Andrei Tarkovsky, Stalker, 1979

Samuel Beckett, Come and go

U čovječjem je životu vrijeme tek trenutak, njegovo postojanje je protok, njegovo poimanje je zamagljeno, cjelokupan tjelesni ustroj trune, um mu je u vrtlogu, sudbina mu je nepredvidiva, a slava nejasna. Ukratko rečeno, sve iz tijela otječe poput rijeke, sve u umu puki su snovi i prividi; život je rat i posjet neznanim krajevima; zaborav je jedina trajna slava.


Marko Aurelije, Meditacije

O Fridi Kahlo objavljene su nebrojene biografije, monografije i fikcionalizirane biografije. Frida Kahlo je postala kult, simbolična figura koja najuspješnije reprezentira historijski obrazac sakaćenja i (samo)povređivanja žena. Kahlo je identifikacijski punkt ženskih trauma. Kahlo je invalid, zaljubljuje se u svoga mnogo starijeg mentora Diega Riveru, udaje se za njega i živi u njegovoj sjeni. Sličan punkt identifikacije mnoge su žene pronašle u personi Sylvije Plath. U naporu da konstruiraju kakav-takav obrazac koji će reprezentirati muško-ženske odnose feministkinje su se poslužile muškim strategijama instrumentalizacije ženskih sudbina.

Dubravka Ugrešić, Brnjica za vještice

Nigel Shafran, Dad's office, 1997-1999

Izračunao sam da svake sekunde na svijetu budu krštena dva do tri nova izmišljena lika. Zato se uvijek osjećam nelagodno kad se i sam trebam uvrstiti u tu beskrajnu kolonu Ivana Krstitelja. Samo, što da radim, nekako ih ipak moram nazvati. I da bude, ovaj put, posve jasno kako moja junakinja pripada meni i nikome drugom (stalo mi je do nje više nego do bilo koga drugog), dajem joj ime koje nijedna žena nikad nije nosila - Tamina.
U mislima je vidim kako hoda ulicama provincijskog gradića negdje na zapadu Europe. Da, dobro ste primijetili: Prag, koji je daleko, nazivam njegovim imenom, dok grad u kojem se odigrava moja priča zadržavam u anonimnosti. To je u suprotnosti sa svim pravilima perspektive, ali vam ne preostaje drugo nego da se pomirite s tim.

Milan Kundera, Knjiga smijeha i zaborava

Joanna Piotrowska, Untitled, 2017

U katedrali sam malo sjeo, otpustio vezice na cipelama i odjednom više, kako se sjećam nesmanjenom jasnoćom, nisam znao gdje se nalazim. Unatoč najvećim naporima da prizovem u sjećanje tijek posljednjih dana, koji me doveo ovamo, nisam znao kazati čak ni to jesam li u krajoliku živih ili sam već na drugom mjestu. Ta paraliza moje sposobnosti sjećanja zadržala se i onda kada sam se popeo na najvišu galeriju katedrale i odatle, uz stalne napade vrtoglavice, bacio pogled na izmaglicom zamućenu panoramu grada koji mi je postao potpuno nepoznat. Onda gdje se trebala pojaviti riječ "Milano", nije se pokretalo ništa osim bolnog odraza nemoći. Kao prijeteći simbol tame koja se širila u meni, na zapadu su se nakupili teški oblaci, koji su već zastrli polovicu neba i širili sjenu preko, čini se, beskonačnog mora kuća. Podigao se jak vjetar, a ja sam se morao pridržati da bih pogledao dolje, ondje gdje su se ljudi, neobično nagnuti, kretali trgom, kao da se svaki pojedini sunovraćuje ususret svojem kraju.


W.G. Sebald, Vrtoglavica

Felipe Romero Beltrán, Dialect, 2022

Elina Brotherus, Le Printemps, 2001, The New Painting

Određena doza pesimizma sama po sebi zapravo nije nužno loša stvar. Ona um čini budnijim, upoznatijim s onim što se događa ovdje, ondje i svuda. Ali previše pesimizma pritišće srce, crpi energiju i motivaciju. Oslabljuje nas emotivno i psihički. Da bismo bili mentalno zdraviji, možda nam u eri kad je sve u neprestanom previranju treba mješavina svjesnog optimizma i kreativnog pesimizma. Gramscijevim riječima, "pesimizam intelekta, optimizam volje".


Elif Shafak, kako sačuvati mentalno zdravlje u doba podjela

Vesna Prica, Roditelji, 1970

Yan Wang Preston, Mother river, Y21 2,000km from the river source

Ograda

Dolazeći u posjet vidio sam veliku rupu
na žičanoj ogradi duševne bolnice i pomislio
kako nikada neću biti tako nešto potrebno,
otvoreno i utješno. Kroz mene neće nitko ući
niti izaći, nisam okrenut istovremeno na obje
strane, unutra i vani, ne čekam nikoga.
Što sam ja prema jednom običnom prolazu
kojega su želje nedopušteno napravile,
kojeg želje održavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog? Čak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.

Danijel Dragojević

I dok je tako koračao nabujalom ulicom u tu duboku ljetnu večer, obuzela ga je ona osobita osamljenost koja se osjeća samo u čudovišnoj bezličnosti mnoštva, onaj neusporedivi osjećaj čiste samoće koji se ne javlja ni u kojim drugim okolnostima. Samotan lik u jednoličnu pustinjskom prostranstvu nikada nije toliko sam kao osoba izgubljena u beskraju napućena velegrada. Onaj tko je sam u pustinji, svejednako je svjestan svoje važnosti, ma kako male, i svojeg odnosa prema prostoru kojeg vidi. No onaj tko je osamljen usred gusta jata, izgubi svijest o sebi kao pojedincu. Stotine nepoznatih tijela koje ga nehotice pritišću, stotine neznanih očiju koje tupo, bez iskre prepoznavanja, gledaju u njegovo lice, glasovi koji govore iznad, oko njega, ali nikad njemu - u tom leži istinska samoća. Svega je toga bio nejasno svjestan dok je posrtao puštajući da ga rijeka nosi.


John Williams, Ništa osim noći

Sage Sohier, Mum in her Bathtub, Washington D.C., 2002

David Hilliard, Transgressors, 2012

Pišući o sebi u prvom licu, ugušio sam sebe i učinio se nevidljivim, onemogućio sam sebi da pronađem ono što tražim. Morao sam razdvojiti sebe od sebe, odmaknuti se i izdupsti nešto prostora između sebe i svoje teme (koja sam bio ja) pa sam se zato vratio na početak drugog dijela i počeo ga pisati u trećem licu. Ja se pretvorio u on, a udaljenost koju je stvorila ta mala promjena omogućila mi je da završim knjigu. Možda on (Walker) trpi zbog istog problema, nagađao sam. Možda je preblizu svojoj temi. Možda je materijal previše bolan i osoban da bi o njemu objektivno pisao u prvom licu.

Paul Auster, Nevidljivo

The theories about progress and the ‘genius which always pierces through’, arise from the fact that it is intolerable to suppose that what is most precious in the world should be given over to chance. It is because it is intolerable that it ought to be contemplated.

Creation is this very thing.
The only good which is not subject to chance is that which is outside the world.

The vulnerability of precious things is beautiful because vulnerability is a mark of existence.

The destruction of Troy. The fall of the petals from fruit trees in blossom. To know that what is most precious is not rooted in existence—that is beautiful. Why? It projects the soul beyond time.
The woman who wishes for a child white as snow and red as blood gets it, but she dies and the child is given over to a stepmother.

Simone Veil, Gravity and Grace, 1947

Laura Letinsky, Untitled, Laura and Eric (bra), from Venus Inferred, 1993

Hans Breder, Ana Mendieta, Hotel Principal, Oaxaca, 1973

Mohamed Bourouissa, Peripherique, Le groupe, 2007

Aleksandar Battista Ilić, Ivana Keser, Tomislav Gotovac, Weekend Art Hallelujah the Hill, 1996-2000

Dora Maar, Double portrait with hat, 1936-1937

Juan Ramon Jimenez

U beskrajnoj bjelini
(snijeg, smilje i solana)
izgubi svoju fantaziju.

Bijela se boja kreće
po nijemom ćilimu
od perja golubinjeg.

Bez očiju i pokreta
nepomičan pati san.
Al u nutrini drhti.

U beskrajnoj bjelini,
kakvu čistu i prostranu ranu
ostavi njegova fantazija!

U beskrajnoj bjelini.

Snijeg. Smilje. Solana.

Federico Garcia Lorca

Sofija Silvia, Boxed

Izumiru stanovništva čitavih gradova, dolaze nova, pa i ona umiru: kuće, nizovi kuća, ulice, milje pločnika, gomile opeka, kamenje. Sad pripada ovom, sad onom. Ovaj vlasnik, pa onaj. Kažu, vlasnik kuće nikad ne umire. Kad jedan odapne papke, već drugi staje na njegovo mjesto. Kupuju to mjesto zlatom, a još uvijek im ostaje sve zlato. Tu se krije neka lopovština. Zbijene u gradove, vjekovi ih uništavaju. Piramide na pijesku. Sagrađene o kruhu i luku. Robovi kineskog zida. Babilon. Ostaju kamene gromade. Okrugle kule. Ostaju ruševine, puzava predgrađa, smandrljana, divlje kuće koju niču kao gljive, sagrađene od vjetra. Noćna skloništa.


James Joyce, Uliks

Slava može biti dobra ili loša - ova druga uglavnom se naziva glasinama. Ponekad ideje dobra i zla u svojim neprestanim mijenama zamršuju problem i u nekim se slučajevima isprepleću. Gdje neki vide ubojicu, drugi vide odvažna čovjeka. Gdje neki vide mučenika, drugi vide budalu. Poteškoće toga problema izrečene su posve nenamjerno u poznatoj Proudhonovoj rečenici: "Nakon tirana, ne poznajem ništa odbojnije od mučenika."

Fernando Pessoa, Herostrat i potraga za besmrtnošću

Vesna Prica, Autoportret, 1971

Jedna nedovršena parabola u Ben Haasovim spisima, parabola pod naslovom "Priča o učeniku i Majstoru", pošto nedovršena, ne sadrži nikakvo naravoučenije. Osim možda ovo: između Punoće i Privida punoće, u moralnom smislu, teško je uspostaviti jasnu razliku. "To nije uvek polazilo za rukom ni onome koga su zvali Majstor", veli Frankel. "Nadnevši se nad ponor, on ni sam nije mogao odoleti taštom zadovoljstvu da taj ponor ne pokuša ispuniti Smislom." iz ovog proizlazi jedna nova pouka koja nam sugerira, poslovično, da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara, ogleda svoje sopstveno lice; jer je i to taština. Taština nad taštinama.


Danilo Kiš, Enciklopedija mrtvih (Priča o majstoru i učeniku)

37

Svud je oko mene: tama. Ti štit si moj jedini. Tvoje ime jedina mi svjetlost. Ono malo ljubavi što imam izvor crpi u tvojem zakonu, mrtva ova ljubav što samo svoje ime pamti, no ime je dosta da otvori se poput usta, da prizove rosu, i ispije. O, mrtvo ime, što kroz milost progovara imenu živom, milost što osluškuje volju koja ka njoj skreće, volju koja snagu crpi iz zavjeta tebi - o, ime ljubavi, prizovi s visina blagoslov dočetka na čovjeka kojega si na pola raskolio da te spozna.

Leonard Cohen, Knjiga milosrđa

Tajna jakih je u tome da, kada to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih u tome da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna slabih je u tome što umiju samo roptati, puni svoje "slobode", s kojom ne znaju što bi započeli, van da se s njome hlade, kao lepezom.

Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

Tošo Dabac, Nezaposleni, Ljudi s ulice, 1938

Drugačiji žešći način


drugačiji žešći način
bi li mogao išta dokazati
što bi uopće mogao i zašto
posve jednostavno posve
umjesno lagodno i toplo
držati ruku tvoju u svojoj
govoriti neprisutne riječi
to jedino preostaje
i znati da je posve svejedno

Momčilo Popadić, Finski nož

Htio je da joj kaže: Ne stidi se, djevojko, ljubljenje nije grijeh. To je pametnije od svega što bi mogla da učiniš. Šta te se tiču mrtvi, njihovo je prošlo, tvoje traje. Živi, djevojko! Razvedrila ga je ova lijepa djevojka, i njen stidljivi mladić. Ovaj sumorni spomen-muzej divno je poslužio životu. Njihova ljubav je najljepša zapaljena svijeća mrtvima. Ovim mrtvima, jer su oni umrli za život. Došao je ovamo slučajno, da provede slobodno vrijeme. A otišao je veseo, kao da je našao ono što je tražio. A nije tražio ništa.


Meša Selimović, Krug

Abbie Trayler-Smith, The Big O

Nona Faustine, White shoes, 2021

Abbas Kiarostami, And the life goes on

Sara Perović, My Father's Legs, 2019

Francesca Woodman, Sketchbook

Vlado Martek, 99% feng shui, 2016

Karoline Kluppel, No Room of One's Own, 2020-2022

Colby Deal, Beautiful, still, 2023

Colin Gray, Duvet day, 2002

Hrvoje Slovenc, Marble Hill IV-II, 2012

Netko do koga mnogo držimo postaje nam bliži kad učini nešto nedostojno njega. Na taj nas način oslobađa kalvarije koju predstavlja štovanje. I od tog trenutka osjećamo prema njemu istinsku privrženost.
-
Patnja otvara oči, pomaže da vidimo stvari koje inače ne bismo zapažali. Ona, dakle, koristi jedino spoznaji a izvan toga služi samo da truje postojanje. Što, uzgred budi rečeno, opet pogoduje spoznaji.
"On je trpio, dakle razumio je." To je sve što se može reći za žrtvu bolesti, nepravde ili kakve druge nesreće. Patnja ne čini nikoga boljim (osim one koji su već bili dobri), ona se zaboravlja kao što se zaboravlja sve drugo, ona ne ulazi u "baštinu čovječanstva" niti se održava na bilo koji način, nego se gubi kao što se sve gubi.
Još jednom, ona služi samo da otvori oči.
-
Treba se staviti na stranu potlačenih u svim okolnostima, čak i kada su u krivu, a da se ipak ne izgubi iz vida da su i oni zamiješani iz istog blata kao i tlačitelji.
 
Emil Cioran, O nedaći biti rođen

Sram

Iako ne poznajem plavetnilo neba,
iako ne poznajem zelenilo trave,
iako ne poznajem istoriju
čovjekovog pokrivanja tela,
stojim
unutar zaleđenog kruga,
okružena tugom i strepnjom.
Gola, stara i sama,
na svojim ramenima nosim
hiljadugodišnje breme
srama,
skrivanja,
pokornosti.
O majko sna
čije su kosti
drevna mesta za skladištenje
odumrlih čula,
pogledaj kako moje ogoljeno, staro korenje,
polako ali odlučno
prodire kroz zaleđeno tlo.

Žila Mosaed
Savremene iranske pesnikinje

Tošo Dabac, Express buffet Zagreb, oko 1960.

Larry Towell, Moses and cows, Lambton County, Ontario, Canada, 1995. 

Vladimir Živojinović, Ukrainian refugees

Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovno je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlost svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su tačno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, na brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahulje lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj.

James Joyce, Dublinci (Mrtvi)

Larry Sultan, Thanksgiving, 1986

Lee Friedlander, Maria, New York, 1961

Joëlle Dépont, Max in his red pyjamas, July 2000

Iskaz o čovjeku kojeg volim


Kada te ne volim
povlačiš se u šutnju
dulju od dana i puštaš
da sve svoje
ostavim u jednoj točki
Takve točke mjesta su
koja žive na čovjeku kojeg volim
i kada te ne volim
one se razliju
u plitka jezera
u kojima je lako loviti ribu
i ljetovati s djecom.

Monika Herceg, Vrijeme prije jezika

Nigel Shafran, Washing up, 2000

Osjećaji pobuđeni nepravom umjetnošću kinetički su: želja ili gađenje. Želja nas nagoni da nešto posjedujemo, da nekamo pođemo; gađenje nas nagoni da se nečega okanimo, da se od nečega udaljimo. To su kinetički osjećaji. Zato su umjetnosti što ih pobuđuju, pornografske ili poučne, neprave umjetnosti. Zato je estetski osjećaj (služim se općenitim pojmom) statičan. Duh je obuzet i uzdignut nad želju i gađenje.


James Joyce, Portret umjetnika u mladosti

Vlado Martek, Dugo se nismo zajedno fotografirali, 1981 (Akcija izvedena u Studentskom centru na Savi, Zagreb), na fotografiji F. Vučemilović, T. Gotovac, M. Zuccon, V. Martek

Keith Arnatt, Self-burial, 1969

U vremenu u kojem se knjige pišu, objavljuju i čitaju više nego ikada prije pisac i čitalac najusamljenija su i najugroženija vrsta. "Čitaoci, izgubljeni u džungli loših knjiga, cinični zbog lažnih hiperbola kojima je okičena svaka knjiga, odustaju. Oni godišnje kupuju nekoliko nagrađenih autora i možda knjigu ili dvije autora čija imena prepoznaju, i odlaze. Pretjerana produkcija knjiga i njihovo pretjerano "napuhavanje" rezultiraju odustajanjem od čitanja. Ne radi se samo o tome da previše romana trči za čitaocem, nego o tome da previše romana zapravo rastjeruje čitaoca", piše Salman Rushide.

(...)
U svijetu globalne književne tržnice samo je jednu stvar teško saznati: autentičnim piscima kako da pronađu čitaoca i autentičnim čitaocima kako da pronađu svog pisca.
(...)
Knjige će postojati dok budu postojale priče koje su uvjerene da moraju biti ispričane i dok postoje čitaoci (i pisci su čitaoci!) koji su čitajući te priče uvjereni da one moraju biti dopisane.

Dubravka Ugrešić, Zabranjeno čitanje

Nan Goldin, Picnic on the Esplanade, Boston 1973

Wim Wenders, Dead man smoking, 1977

Možda sam, zbog svog anarhističkog opredjeljenja, uvijek bio neka vrsta usamljenog strijelca i pripadao onoj skupini pisaca za koje vrijedi ono što je rekao Camus: "Ne možemo se svrstati uz one koji stvaraju povijest, nego služiti onima koji je trpe." Pisac mora biti nepotkupljiv svjedok svoga vremena, imati hrabrosti reći istinu i ustajati protiv svake dogme koja, zaslijepljena svojim interesima, zaboravlja svetost ljudske osobe. Mora biti spreman na ono što ga upozorava etimologija riječi svjedok: na mučeništvo.


Ernesto Sabato, Prije kraja

Pavo Urban, Ženska figura u interijeru, 1990

Roisin White, Lay her down upon her back

Rineke Dijkstra, Dubrovnik, Croatia, July 13 1996, 2000

Boris Cvjetanović, Radnici, 1985-1999

Kadli-tadli svi u životu otkriju da posvemašnja sreća nije ostvariva, ali se malobrojni zaustavljaju na oprečnu zaključku: da je neostvariva i potpuna nesreća. Trenuci koji se opiru ostvarenju oba ova krajnja slučaja iste su naravi: proizlaze iz našeg ljudskog stanja, koje je protivnik svakog beskraja. Opire se tome naše uvijek nedostatno poznavanje budućnosti; to se u prvom slučaju, zove nada, a u drugom - nesigurnost pred sutrašnjicom. Opire se tome izvjesnost smrti, koja nameće granicu svakoj radosti, ali i svakoj patnji.


Primo Levi, Zar je to čovjek

Chris Marker, La Jetée, 1962

Jeff Wall, The storyteller, 1986

Istine kauboja

(Semu Šepardu)


Opušteni, pod nebom, u mislima što vrludaju. Priroda težačkog rada. Priroda dokolice i samog neba s uzbibanim masama koje su tako blizu da bi se lasom mogao uhvatiti oblak da ga čovjek stavi pod glavu ili pojede. Pokupiti zrna pasulja i kaše komadom mesa oblaka, a onda dremnuti posle obeda. Kakav život!

Dan moći. Danas mu je rođendan. I u toj razrađenoj, prefinjenoj atmosferi, on diše. Rođen je dok je gorela logorska vatra, i iznad glava kružio crveni soko. Majka ga je nosila na leđima, a otac ga ljuljao i uspavljivao uz stihove grube balade.

Pazi kako da dušu ogoliš
Pazi da je celu ne otvoriš

Naglo se budi iz sna, lutalica bez cilja, sav od dobre volje i nestrpljiv da krene dalje. Podiže teret na rame. Njegov način života, njegov cilj.

Patti Smith, Sakupljanje vune

Laura Pannack, The walks, 2016

Anne Sexton

Ken Lum, Portrait-repeated, 2014

Yushi Li, The hundred eyes, 2021

Ljubljana 29. I. 65.

Draga gospođo Vrkljan,

Sretan sam jer vam moj rad
može pružiti zadovoljstvo, koje
je meni obično uskraćeno.
Naći prijatelja na toj osnovi prava
je svečanost. To znači, da se
ostvarilo, makar kratkotrajno,
pomirenje u začudnoj uzajamnosti:
to je verovatno sve i jedino što možemo
postići.

Srdačno Vas pozdravljam
Vaš
Stupica Gabrijel

Galebovi su odlazili i dolazili. Sve je bilo tako krhko, tako prolazno. Pisati barem zato, da se ovjekovječi nešto kratkotrajno. Možda neka ljubav. Alejandra, pomisli. I također: Georgina. Ali što od svega toga? Kako? Sve je tako teško, tako beznadno i lomno poput stakla.

Ne radi se, usto, samo o tome da se ovjekovječi nego da se istraži, da se pročeprka po ljudskom srcu, propitaju najskrovitiji prijevoji našeg bića. 


Ernesto Sabato, O junacima i grobovima

Moguće je da će ovakva priča izazvati iritaciju ili odbojnost, da će se smatrati neukusnom. Ako smo nešto proživjeli, ma kakva ta stvar bila, to nam daje neotuđivo pravo da pišemo o tome. Ne postoje istine nižeg reda. A ako ne ispitam dokraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije u svijetu.


Annie Ernaux, Događaj

Moderna kino dvorana, napravljena od betona i baršuna, najobičnija je šala, kako je F. rekao, i predstavlja tek smrt emocije. U tim strogim okvirima nema braka, svatko sjedi na svojim genitalijama jer na ekranu su srebrne genitalije. Vratite skriveni seks! Neka se kurci iznova dignu i poput bršljana oviju oko zlatne trake iz projektora, neka se pičke otvore ispod rukavica i bijelih papirnatih vrećica sa slatkišima, neka gole blještave sise više ne mame prljavo rublje našeg svakodnevlja u kino palače, smrtonosne kao radarski signal, dosta je jebenih neorealističkih izuma za vješanje neprobojnog zastora mogućnosti između svakog nazočnog iz publike! Pustite me da razmjenjujem žene u mračnoj dugoj kući mojih misli, želim naići na tebe, Catherine Tekakwitha, staru tri stotine godina, mirisnu poput mlade brezovine i nije me briga što su ti svećenici i Kuga učinili.


Leonard Cohen, Divni gubitnici

Mona Hatoum, Van Gogh's back, 1995

Liza May Post, Shadow, 1996.

Nestat će sve odjednom, kao milijuni slika koje su bile pohranjene u glavama djedova i baka umrlih prije pola stoljeća, roditelja koji su također pokojni. A mi ćemo se jednog dana u sjećanju svoje djece naći među njihovim unucima i ljudima koji još nisu rođeni. Poput spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje. Sparuje mrtve i žive, stvarna bića i bića iz mašte, san i povijest.

Annie Ernaux, Godine

Dorothea Lange, Steep ravine, 1962

Wolfgang Tillmans, Lutz, Alex, Susanne & Christoph on Beach (Orange), 1998

Mika Sperling, Mother tongue, 2020

Povratak

(Luisu Bunuelu)


Vraćam se
na svojim krilima.
Dopustite mi da se vratim.
Želim umrijeti bivajući
zora!
Želim umrijeti bivajući
jučer!
Vraćam se
na svojim krilima.
Dopustite mi da se vratim!
Želim umrijeti bivajući
izvor.
Želim umrijeti izvan
mora.

Federico Garcia Lorca

Vladimir Dodig Trokut, Sam sebi muzej, 1982
Vlasta Delimar, Evo ti kurac, evo ti pička, 1982

Jeff Wall, Picture for women, 1979

Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Zvonimir Golob 

Elinor Carucci, My mother and I, 2002

Marko Ercegović, Osobno vozilo, 2014

Ida Kar, Surreal study, 1940

Zora J. Murff, American father, 2018

Nastojim biti, na svoj način, praktičan stoik, no ravnodušnost kao preduvjet sreće nikada nije bila dijelom mog života i, ako je točno da uporno tragam za duševnim mirom, isto tako je točno da se nikada nisam odrekao niti ću se ikad odreći strasti. Pokušavam se bez prevelike drame naviknuti na pomisao da je tijelo ne samo prolazno, nego je, kao što je moje već postalo, u svakom trenutku sve ograničenije. Ali zar je to uopće važno, ako svaka riječ, pokret ili osjećaj isto tako u svakom trenutku opovrgavaju tu ograničenost? Zapravo se osjećam živ živcat kad iz ovog ili onog razloga moram govoriti o smrti...

José Saramago, Bilježnica

Sam Taylor Wood, Still life, 2001

Jelena Blagović, O njoj, 2013

Mjesta su, dakle, mješanci, hibridi i mutanti, čvrsti spletovi života i smrti, vremena i vječnosti, spirala kolektivnog i individualnog, prozaičnog i svetog, stalnog i promjenjivog – Moebiusova vrpca omotana sama oko sebe.


Pierre Nora, Između pamćenja i historije

ČINJENICE

Izbjegavala sam srcem

i pamćenjem

kronologiju

mrzila taj

početak i kraj

ali sad me za šiju

zgrabila

ova strma nizbrdica

bivše knjige i filmovi

kotrljam se

nesposobna da skrojim

neki početak

a moje pamćenje

sad po tijelu

crta stalno jedno te isto

kraj.


Irena Vrkljan

Ana Opalić, Portreti: Mama, 2007

Frances Kearney, Five people thinking the same thing, 1998.

Ana Opalić, Portreti: Mama, 2016

Ne mislim da ti ljudi danima i noćima sjede uz more kako, kao što tvrde, ne bi propustili trenutak prolaska jata pišmolja, približavanja iverka površini ili prilaska bakalara obali, nego vjerojatno žele biti na mjestu na kojemu im je svijet iza leđa, a pred njima nema ničega osim praznine.


W.G. Sebald, Saturnovi prstenovi

Elina Brotherus, Der Wanderer 3, 2004

Petar Dabac, Dnevnički zapisi

Sam Contis, Deep springs

Tuga je postupno rasla; možda i zbog šuma valova, koji je svakog časa bio sve čujniji. Kada smo izbili iza brda te se preda mnom pojavilo nebo ponad te obale, osjetio sam da je ta tuga neizbježna; Bijaše to tuga koja se uvijek javljala pred ljepotom, ili barem pred nekom vrstom ljepote. Osjećaju li svi tako, ili je to još jedna mana moje naravi?

Sjeli smo na stijene i dugo ostali u tišini, slušajući bijesno udaranje valovlja pod nama, osjećajući na licu čestice pjene što je povremeno dopirala do vrha grebena. Olujno nebo podsjetilo me na Tintorettovu sliku što prikazuje spašavanje Saracena.

- Koliko sam puta - rekla je Marija - sanjala da ću s tobom podijeliti ovo more i ovo nebo.


Ernesto Sabato, Tunel

Thomas Struth, Family portraits

Adi Nes, Soldiers, 1994-2000

Podsjetimo na to da promišljanje depresije koja je ovisnija o vremenu nego o mjestu potječe od Kanta. Razmišljajući o posebnom obliku depresije kao što je nostalgija, Kant tvrdi kako nostalgična osoba ne žudi za mjestom svoje mladosti, već za samom svojom mladosti, kako je njezina žudnja u potrazi za vraćanjem vremena, a ne stvari.

Kada kažem da objekt moje tuge nije ono selo, majka ili ljubavnik koji mi ovdje i sada nedostaju, nego neodređena predodžba o njima, koju čuvam i prizivam u crnoj sobi onoga što je, prema tome, postalo moj psihički grob, to muku moju smjesta postavlja u imaginarno. Nastanjujući ovo osakaćeno vrijeme, depresivna osoba je nužno stanovnik imaginarnog.


Julija Kristeva, Crno sunce

Naša je prošlost još uvijek naša sadašnjost. Shodno tome, mi se reformuliramo, nanovo se stvaramo, ali se ne formuliramo, ne stvaramo se iz ničega.


Didier Eribon, Povratak u Reims

David Maljković, Temporary projection, 2012

Laura Pannack, The Cracker, 2021

Borko Vukosav, Jezera

All my films are basically about myself. The way I see it, whenever I film my friends, the world around me, I try to be as casual in my filming as possible. But as I am reseeing my films, my film diaries, I notice that whenever I film or allow others to film me, I begin to act. I assume one or another persona. I am this, and I am that, and I am again someone else. I am clowning, I am posing, I am hamming. But in every one of those cases I am projecting myself into a persona, a role I never really was but many times I wanted to be.

Jonas Mekas

Listopad je, zrak je hladan i nepokretan. Mrak se počinje spuštati i šumu je obuzela tišina. Na granama visi još pomalo uvelog lišća, a po vrhovima stabala jasno se vide čupava gnijezda i crne ptičurine. Staneš iza stabla i osluškuješ: tišina koju razbijaju krikovi vrana. I nije ti svejedno. Nikad ti nije svejedno. Neće mi biti lakše ni kada napustim šumu i izađem na obalu rijeke. Ptice odjednom utihnu, vidik se otvori, vidiš veliku vodu, kako mutna i moćna protječe pred tvojim očima. Nosi granje, trule panjeve, najlonske vreće sa svinjskim iznutricama, nerijetko i čitave životinjske ili ljudske napuhnute leševe. S druge strane rijeke ista je takva šuma, s istim takvim pticama. Mrak se polako izvlači iz obiju šuma i zgušnjava se nad rijekom. Mrka vodena površina isparava, kao da rijeka izdiše.


Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda 

Grad se temelji na principu da godišnja doba (priroda) nije od važnosti. Zbog toga automatski klima-uređaji, centralno grijanje, taksi itd. Grad nema godišnjih doba, ali omogućava oštriji kontrast između dana + noći nego u zemlji. Grad nadjačava noć (s umjetnom rasvjetom + umjetnom društvenošću u barovima, restoranima, na zabavama), on koristi noć dok je u zemlji noć neiskorištena, ona je negativno vrijeme.

Susan Sontag, Ponovno rođena: Dnevnici i bilješke 1947.-1963.

- Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.

- Ipak se vozite električnim tramvajem!

- Nikada! – plane Maestro uvrijeđeno. – Ja cijeli sat pješačim do redakcije. Hodam i mislim. Ljudska misao se i rodila u hodu. Grci su mislili na ulici. Peripatetici su šetali. Ljudi i govore tako kako hodaju, to je moja teorija, ako vam se ne gadi. Neka se lingvisti i ... kako se već zovu ti stručnjaci, objese, kad nisu opazili tu najočigledniju činjenicu! A šta je govor nego mišljenje? Drukčije govori onaj kome opanci upadaju u blato, nego onaj koji hoda po asfaltu. Tvrda riječ gorštaka kao kamen po kome gazi. Oni što brzaju u hodu – brzo i govore; oni što vuku noge, vuku i riječi. Kvantiteti nekih ravnica i akcenti tvrdih, neravnih terena. U govoru je sva plastika tla, tempo kretanja u prostoru. Ritam i melodija hodanja. Ljudi hodaju u duru i molu. Tako i govore: veselo i sumorno.

Ranko Marinković, Kiklop

Sian Davey, Martha, 2018-2020.

Marina Abramović & Ulay, The Lovers, The great wall walk, 1988.

Kolodvor


Moj nedolazak u grad N.
dogodio se na vrijeme.

Bio si obaviješten
neposlanim pismom.

Stigao si ne doći
u predviđeno vrijeme.

Vlak je došao na treći peron.
Izašlo je puno ljudi.

U gužvi prema izlazu hodala je
moja odsutnost.

Nekoliko me žena
brzo zamijenilo
u toj žurbi.

Jednoj je prišao
netko meni nepoznat
ali ona ga je prepoznala
odmah.

Razmijenili su
ne naš poljubac,
a za to vrijeme je nestao
ne moj kofer.

Kolodvor u gradu N.
položio je ispit
iz objektivnog postojanja.

Cjelina je stajala na svom mjestu.
Detalji su se kretali
po zacrtanim tračnicama.

Čak se dogodio
dogovoreni susret.
Izvan dometa
naše prisutnosti.

U izgubljenom raju
vjerojatnosti.

Negdje drugdje.
Negdje drugdje.
Kako te riječi zvone.

Wislawa Szymborska

Alec Soth, A pound of pictures, 2022

Tomislav Gotovac, Glave, 1970.

U vlaku, na povratku, imala sam dojam da sam svoju strast doslovce ispisala u Firenzi, dok sam, opsjednuta njime, hodala ulicama, obilazila muzeje, dok sam s njim sve gledala, s njim jela i s njim spavala u onom bučnom hotelu na obali Arna. Dovoljno bi bilo da se tamo vratim i pročitam tu priču o ženi zaljubljenoj u muškarca, svoju priču. Tih osam dana sama, bez riječi, osim onih upućenih posluzi, opsjednuta likom mojeg A. (do te mjere da bi me zaprepaštavali udvarači koji bi mi pristupali, pa zar ga ne naziru u mome tijelu?), nakon svega to mi se činilo poput kušnje koja je moju ljubav činila još savršenijom. Kao neka vrst dodatnog uloga, ovaj put u obliku mašte i čežnje za onim koga nema.

Annie Ernaux, Samo strast

Rino Efendić, Polaroid land

Dišem otvorenih usta, ali pazeći da to ne činim preduboko, da me ne zaboli: razmišljam što ću reći djeci kad vide ovaj šav preko trbuha, ocakljeno tkivo; sad je najvažnije da se oporavim: svaka stvar u sobi, svaki korak, zvuk, čini mi se nekim oblikom mog otpora. Želim što prije iz ove sobe: samo to sad želim; želim ozdraviti. Zapravo ne želim: hoću! Volja je stvar jakih, želja stvar slabih; to sam davno kod Desnice pročitao.

Damir Karakaš, Okretište

Luigi Ghirri, Bitonto (Puglia), 1990

Philip-Lorcia diCorca, Catherine, 1983

Anton Kusters, The Blue skies Project, 2018.

Lebohang Kganye, Ke Lefa Laka: Her story, 2013.

Colin Pantal, All quiet on the homefront, 2017

Sanja Iveković, Trokut, 1979.

Noémie Goudal, Méchanique I, 2020

Već mnogo stoljeća jašu ovako kao danas po moravskim selima mladići s čudnom porukom riječi koje, pisane nerazumljivim jezikom, interpretiraju s potresnom vjernošću a da ih se uopće ne razumiju. Neki su ljudi u davna vremena sigurno htjeli nešto važno reći; oni danas kroz svoje potomke oživljavaju kao gluhonijemi govornici što govore publici prekrasnim, ali neshvatljivim pokretima. Njihova poruka neće nikad biti dešifrirana, ne samo zbog toga što ne postoji ključ šifre nego i zato što ljudi nemaju strpljenja da je slušaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog, razapetu nad oceanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbirati ni to; iz sjećanja će tako ispadati cijela stoljeća i tisućljeća, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga, i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predodžbu o samom sebi, a njega povijest, neshvatljiva, neobuhvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla. Tisuće gluhonijemih kraljevskih konjica izjahat će u susret tim dalekim ljudima noseći tužne i nerazumljive poruke, a nitko neće imati vremena da ih sasluša.

Milan Kundera, Šala

Catherine Opie, Melissa & Lake, Durham North Carolina, Domestic, 1998.

Raymond Meeks, Somersault, 2021.

Iskusan je onaj koji svakim danom očekuje smrt, svet je onaj koji je želi, a bistar onaj koji ne žali ni za čim na svijetu. Pogledaj kako drvo u novembru ne žali za lišćem, jer mu je to spoljna krasota. Tako ni ti ne žali za uvelom ljepotom tjelesnom, budi mrtav, najbolje ti je. Čovjek nije u stanju pobožno provesti današnji dan, ako ne vjeruje da je to posljednji dan njegova života.

Mirko Kovač, Vrata od utrobe

Dear Milena, I wish the world were ending tomorrow. Then I could take the next train, arrive at your doorstep in Vienna, and say: "Come with me, Milena. We are going to love each other without scruples or fear or restraint. Because the world is ending tomorrow." Perhaps we don't love unreasonably because we think we have time, or have to reckon with time. But what if we don't have time? Or what if time,as we know it, is irrelevant? Ah, if only the world were ending tomorrow. We could help each other very much.

Franz Kafka

Silvia Rosi, Self-Portrait as my Mother, 2017.

I File the Bars…


I file the bars of my invisible prison
I sigh like horses sigh
I pack away the baby clothes
I offer up hearts and hands
I turn a head towards mine
I see branches like birds
turning their white face to the sky
I chime the unknown hours
I arrive without leaving
I hold onto I let go of threads
I sleep on my hair
I do not look back
my eyes don’t obey me
my body doesn’t obey me
my hands belong to a stranger
I am spinning this straw
until it turns to gold

Alice Rahon

Bill Viola, Reflecting Pool, 1977-1979.

Dragana Jurišić, The Mother, My own unknown, 2014-

John Pfahl, 2637 Main Street, Santa Monica, CA, Picture Windows, 1978.

Luka Pešun, Domestic, 2021.

Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještaćenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

Jorge Luis Borges, Besmrtnik (Aleph)

Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.

George Orwell, Zašto pišem i drugi eseji

Vlado Martek, Što je umjetnost prema ovom biću?, 1978.

Viktor Popović, Untitled (Archive ST3: Military Hospital), 2019.

Angela Eastman, Braiding the Knoll

Kati Horna, Untitled, 1962.

Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora u mojem sjećanju. Dok sam upijala babine riječi i sve njene priče pisala u svoju teku, činilo mi se da ih nikada neću zaboraviti. Naivno uvjerenje da ću te priče pamtiti cijeli život rasplinulo se, ostale su mi smrvljene krhotine davno izronjenih školjki, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas. Ubrzo izroni i slika, iznenadi me koliko je jasna. Marjane, Marjane; pjevamo baba i ja dok hodamo iz bašćine, iza uha obje smo zataknule grančicu ružmarina ili bosiljka koje je ona ubrala uz put. Sunce mi tuče u klobuk, ali nije mi više vruće i nisam žedna kao svaki put kad se vraćamo.
Nora Verde, Moja dota

Petar Dabac, Dnevnički zapisi

Izvori moraju izgraditi svoj put,

a more ne mora.

Rijeke moraju imati svoj cilj,

a more ne mora.

Sunce se mora svijetu dokazivati,

a more ne mora.

Galeb se mora moru diviti,

a more ne mora.

Ribari moraju mreže bacati,

a more ne mora.

Brod mora imati kapetana,

a more ne mora.

Žene moraju čekati mornare,

a more ne mora.

Svijet mora preko pomora,

a more ne mora.

Svijet mora i što ne mora

da bi živio

Svijet mora da bi preko mora

mora vidio.

Svijet mora,

mora,

mora niz rijeku.

Od smijeha se more valja čovjeku.


Enes Kišević

Mladen Stilinović, Uvjeti za moj rad nisu u mojim rukama ali na svu sreću ni u vašim, 1979.

Tarrah Krajnak,Self-Portrait as Weston/as Bertha Wardell, 1927./2020.

Frances Benjamin Johnston, Self-portrait (as “New Woman”), 1896.

Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u riječi. U razgovorima oko prazničkog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekog dalekog naraštaja.

Annie Ernaux, Godine

Srđan Sacher, Kargo kult

Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt. 

Danilo Kiš

Marija Braut, Autoportret

Nydia Blas, Revival, 2021.

Arsen Dedić, Službena duša

Marijan Molnar, Moje Lice, 1979.

Marijan Molnar, Moja ruka, 1979.

You have everything but one thing: madness. A man needs a little madness or else - he never dares cut the rope and be free.


Nikos Kazantzakis, Grk Zorba

Procesuiranje estetike & estetička tradicija i njeni diskontinuiteti: logika krize, dr. Miško Šuvaković

Mladen Stilinović, Izvađeni iz gomile, 1976.

ZAMORENA PESMA

Oni koji imaju svet

Neka misle šta će s njim

Mi imamo samo reči

I divno smo se snašli u toj nemaštini

Utešno je biti zemlja

Ponosno je biti kamen

Premudro je biti vatra

Pobožno je biti ništa

Prljav od suviše opevane sume

Pesnik peva uprkos poeziji

Bez srca bez nasilja i bez žara

Kao reč koja je prebolela muziku

Sloboda je zastarela

Moje pravo ime čeka da umrem

Ptico iza sunca usred rečenice

Kojom nasilnički ljubimo budućnost

Sve izgore; to je praznik

Poslušni pepeo

Brašno ništavila

Pretvara se

Iza mojih leđa u šugavog psa

Ispred mene u žar pticu

Govori mi istinu iza leđa

Grlice

Ti si pravi

naglasak

umrle nežnosti

Načini zoru

od našeg umora

Miris je vreme

koje je posedovao

cvet

Al’ nereč kaže

kasno je

Necvet kaže

noć je

Neptica kaže

plam je

A Je kaže

Nije

Na to ptica

opsuje

Cvet kaže to je pakao

Prava reč se još rodila nije


Branko Miljković

Željko Jerman, Triptih, 1975-1977.

Look, one day I had gone to a little village. An old grandfather of ninety was busy planting an almond tree. ‘What, grandfather!’ I exclaimed. ‘Planting an almond tree?’ And he, bent as he was, turned around and said: ‘My son, I carry on as if I should never die.’ I replied: ‘And I carry on as if I was going to die any minute.’

Which of us was right, boss?

Nikos Kazantzakis, Grk Zorba

Ivan Gundić, Memogram, 2021

Katrin Koenning, Indefinitely, 2007-2018

Leonard Cohen, Snaga robova

Vanessa Winship, Humber, 2010

Predlažem vam stoga, težinom koju imaju posljednje riječi života, da nešto zajedno učinimo: iziđimo na otvorene prostore, žrtvujmo se za druge i živimo u nadi, zajedno s onima koji nam pružaju ruke, da će nas podići neki novi val povijesti. Možda se to već događa na neki tih i nevidljiv način, poput mladica koje zimi već rastu pod zemljom.
Ono za što još uvijek vrijedi patiti i umrijeti, ono zajedništvo među ljudima, ono jedinstvo potlačenih. Samo jedna kula, ali sjajna i neuništiva.
U mračna nam vremena pomažu oni koji su znali hodati u mraku. Čitajte pisma koja je Miguel Hernández pisao iz zatvora, gdje je konačno dočekao smrt:
Nazdravimo ponovno svemu što se gubi i ponovno pronalazi: slobodi, lancima, veselju i onoj skrivenoj ljubavi koja nas vuče da se tražimo po cijelom svijetu. Uvijek mislite na plemenitost onih ljudi koji su zadužili čovječanstvo. Svojom su nam smrću pružili najuzvišeniju vrijednost života i pokazali da zapreke ne zaustavljaju povijest, podsjećajući nas da čovjek pripada jedino utopiji.
Samo oni koji su sposobni ostvariti utopiju, bit će spremni za odlučnu bitku, onu kojom ćemo pokušati vratiti čovječnost koju smo izgubili.

Ernesto Sabato, Prije kraja

Jo Spence, Narratives of Dis-ease (exiled), 1990.

John Berger, Ways of Seeing

Jasenko Rasol, Irma

Polemika je pogled na svijet. Ona je očitovanje izvorne egzistencijalne nabrušenosti, neka vrsta duhovne naježenosti koja se ratoborno postavlja prema svemu što je okružuje.

(...)

Polemika je izbor bez ostatka, pohod u koji se polazi jednom zauvijek, odmah na početku spalivši sve brodove za eventualni uzmak.

(...)

Ne bih htio da ovo zvuči patetično, ali svjetonazor koji se pokazuje kao rizik, u stvari je prava spisateljska pozicija! Zato se kroz sudbinu polemičara najbolje prozire sudbina pisca u jednoj kulturi. On djeluje na njenom najtanjem ledu, lupajući po njemu bakandžama: koliko i ukoliko led izdrži, toliko je duhovna situacija jedne kulture provjerenija, ozbiljnija, solidnija i čvršća. Propast polemike jest znak da nešto ne štima u pojedinoj sredini, potvrda da su snage konzervacije, puritanizma, bigotnosti i birokracije prevladale spontano i slobodno bujanje duha negacije. Kultura bez polemike je mrtva.

Igor Mandić, Nježno srce

Carrie Mae Weems, Untitled (woman and daughter with makeup), 1990

Justine Kurland, Candy Toss, 2000.

Srđan Sacher, Kargo kult

Petra Mrša, Nova škola, 2012.

John Cage o tišini

Goran Trbuljak, Skice za skulpturu, 1993-2015.

A pravog života, za mene i za tebe, nema nigde. Teško je tamo, teško je ovde, najteže je sa samim sobom. Sva je mudrost – izabrati tegobu koja ti, trenutno, odgovara. Što se mene tiče, najbolje bi bilo kad bih mogao, istovremeno, stajati na mnogim mestima, biti ovde i tamo, na rodnom tlu i u tuđini, u obilju i siromaštvu, slobodi i stezi, kroz sve to, u istom času, prolaziti, i iskušavajući jedno procenjivati ono što mu je suprotno; biti u svom narodu (jer ga voliš) i opet vrlo daleko od njega (jer ti je mučan), služiti i biti služen, imati i nemati, nikad samo na jednom mestu, s jednim, konačnim izborom.”

- Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli

Humanisti se pokušavaju ponašati pristojno i časno bez ikakvih očekivanja nagrade ili kazne u zagrobnom životu. A, budući da je njima stvoritelj svemira nepoznat, oni služe najvećoj apstrakciji koju donekle razumiju, njihovoj zajednici.

Kurt Vonnegut

Svaka je fotografija svjedodžba o prisutnosti.

Roland Barthes, Svijetla komora

LaToya Ruby Frazier, Kesha Scales grli svoju najbolju prijateljicu i kolegicu Beverly Williams u svojoj sobi, 2019.

Jeff Wall: Pictures like Poems

Bertien van Manen, Appalachian Mountains, 1985-2013.

Zadovoljstva

Prvi pogled s prozora jutrom
Pronađena stara knjiga
Oduševljena lica
Snijeg, mijena godišnjih doba
Novine
Pas
Dijalektika
Tuširati se, plivati
Stara glazba
Udobne cipele
Shvaćati
Nova glazba
Pisati, saditi
Putovati
Pjevati
Biti dobrostiv.
- Bertolt Brecht

Denis Butorac, Majka, 2018.

Maya Deren, Meshes of the Afternoon, 1943.

Leonard Cohen, Snaga robova

Allen Ginsberg, Howl

Bojan Mrđenović, Toplice, 2011-2014.

Iz serije Autoportreti, Ana Opalić

OSTAVŠTINA

Jebi im mater, ali ispod glasa,
suptilno, onako kako su te učile,
pristojno i sputano i besprijekorno čisto,
vječno pasivno agresivno.
Neka sva prašina odgmiže pod ormare
neka se plijesan sakrije i broji do deset

a ti se, kao i obično,
kao i one,
pretvaraj da nema nečistog,
da nema mučnog,
da nema nasilnog,
da nema konfliktnog.

Da nema tebe.

Julija Savić

Naša nevolja je što smo pod velikim pritiskom sabijeni u narod. Mi smo narod - ekspres lonac. Ventil ekspres lonca je naše nebo. Mi, dragi Aprcoviću, tradicionalno živimo pod pritiskom od sedam atmosfera. Pritisak je deo našeg identiteta. Naša istorija je povest o periodičnim puštanjima narodne pare 'radi oduška' i povremenim eksplozijama narodnog ekspres lonca.“ „Nisam o tome razmišljao“, rekao je Aprcović. „Ima nečeg u tome. Zaista, kad bolje razmislim, ne sećam se razdoblja, bar ne dužih i bar ne vrednih pomena, u kojima nacionalni pritisak nije bio povišen. Stalno neki mitinzi, stalno neki protestni skupovi ili skupovi podrške, uvek neke barikade, uvek neke parade, uvek neki mimohodi. Ako slučajno nema rata, onda se snimaju filmovi o ratu. Uvek tako. Uvek neka uzbuna. Uvek neka povišena borbena gotovost!

― Svetislav Basara, Basara's "Mein Kampf"

Fran Lebowitz

Wim Wenders, Paris, Texas

Untitled - May 1977., Hannah Starkey

The basis of drama is ... is the struggle of the hero towards a specific goal at the end of which he realizes that what kept him from it was, in the lesser drama, civilization and, in the great drama, the discovery of something that he did not set out to discover but which can be seen retrospectively as inevitable. The example Aristotle uses, of course, is Oedipus.

― David Mamet

Doug Dubois, Jumping the wall, My last day at seventeen

Doug Dubois, Simone feeding the dogs, My last day at seventeen

Chloe Dewe Matthews, In search of Frankenstein

Sarah Jones, The Guest Room (bed) I, 2003.

During a party, Luis Buñuel, seduced by Carrington’s beauty and emboldened by the notion that she had transcended all bourgeois morality, proposed (with his characteristic bluntness) that she become his mistress. Without even waiting for her answer, he gave her the key to the secret studio that he used as a love nest and told her to meet him at three o’clock the next afternoon. Early the next morning, Leonora went to visit the place alone. She found it tasteless: It looked exactly like a motel room. Taking advantage of the fact that she was in her menstrual period, she covered her hands with blood and used them to make bloody handprints all over the walls in order to provide a bit of decoration for that anonymous, impersonal room. Buñuel never spoke to her again.

― Alejandro Jodorowsky, The Spiritual Journey of Alejandro Jodorowsky: The Creator of El Topo

Carmen Winant, My birth, instalacija rada u MOMA-i, 2018.

Carmen Winant, A history of my pleasure 14A

Cindy Sherman, Untitled #276, 1993.

If other people do not understand our behavior—so what? Their request that we must only do what they understand is an attempt to dictate to us. If this is being "asocial" or "irrational" in their eyes, so be it. Mostly they resent our freedom and our courage to be ourselves. We owe nobody an explanation or an accounting, as long as our acts do not hurt or infringe on them. How many lives have been ruined by this need to "explain," which usually implies that the explanation be "understood," i.e. approved. Let your deeds be judged, and from your deeds, your real intentions, but know that a free person owes an explanation only to himself—to his reason and his conscience—and to the few who may have a justified claim for explanation.

― Erich Fromm, The Art of Being, 1989.

Emil Cioran - Absurdity and Nothingness

Hannah Wilke, Breastplate, 1981.

Louise Bourgeois u razgovoru

Nydia Blas, Girls who Spun Gold, 2020.

bell hooks, Speaking Freely

SofijaSilvia, Tihi otoci, Brijuni - Sobe

Već prilično uzrujan zbog, kako sam se bojao, progresivnog slabljenja vida, sjetio sam se da sam jednom pročitao kako su opernim pjevačicama prije nastupa na pozornici, kao i mladim gospođicama, kada su ih upoznavali sa ženidbenim kandidatima, na rožnicu kapnuli nekoliko kapi tekućine pročišćene iz trajnice beladone, zbog čega su njihove oči zasjale predivnim, takoreći nadnaravnim sjajem, no one same nisu mogle vidjeti gotovo ništa. - W.G. Sebald, Austerlitz, 2001.

Claude Cahun, I Extend My Arms, 1931 ili  1932

Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.

To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu, radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.

I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.

U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.

Ivo Andrić, Staze, lica, predeli, 1963.

Ana Mendieta, Bez naziva (iz serije Silueta), 1973-1977 

Andrei Tarkovsky, Instant Light

Andrei Tarkovsky, Instant Light

Wim Wenders, Instant stories 

Wim Wenders, Instant stories

Using Format