TEKA

Nešto čemu je možda ime baš to

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak

Čovječanstvo je uvijek isto - raznovrsno, ali neusavršivo; promjenjivo, ali bez napretka.

Fernando Pessoa, Poetične misli

I kao što je duboka tišina, koja samo prividno vlada i već sama po sebi nagovješta oluju, možda strašnija od same oluje, jer je tišina zapravo samo pokrov pod kojim se skriva oluja s gromovima i grmljavinom; baš kao što naoko bezazlena puška u sebi skriva barut, tane i eksploziju - tako i blagi mir mrlina, što se spokojno vijuga među veslačima, prije nego što se netrzne i pokrene - taj prividni mir zapravo skriva najstrašniju od svih jezivih opasnosti u cijelom pothvatu. No čemu da duljim? Ljudi su svi isprepleteni harpunskim mrlinima. Svi se rađaju s omčom oko vrata, ali tek onda kad im se smrt bliži, neočekivano, brzo i neumoljivo, tek onda osjete pritajene, himbene i svuda nazočne opasnosti i pogibli života. No mudar čovjek neće u srcu osjetiti ni truna više straha kad sjedi u lovačkom čamcu nego što ga osjeća sjedeći uvečer pred blagom vatrom svog ognjišta žaračem kraj sebe umjesto harpuna.

Nitko ne razumije nikoga. Mi smo, kako kaže pjesnik, otoci u moru života; između nas ziba se more koje nas određuje i razdvaja.

Fernando Pessoa, Poetične misli

Osvit

Echoing the work of Erich Fromm, he defines love as "the will to extend one's self for the purpose of nurturing one's own or another's spiritual growth." Explaining further, he continues: "Love is as love does. Love is an act of will - namely, both an intention and an action. Will also implies choice. We do not have to love. We choose to love."

Hodao je, gazio, jurio "slijepo i neumorno", kao što je to, ne bez ironije, govorio njegov veliki prijatelj, "noseći neizlječivu ljepotu svoga osobnog svemira" u duši (i već desetljećima isto nebo iznad glave i već desetljećima gotovo nepromijenjenu putanju nogostupa i staza ispod nogu), i ako je njegov život uopće imao bilo kakvu priču, onda je to mogla biti samo priča o njegovim sve prodornijim i prodornijim kružnim putovanjima, to što je iz neposredne blizine Marothyjeva trga do svoje trideset i pete godine cijeli grad osvojio za sebe, jer ostao je na zapanjujući način i danas isti kakav je i u djetinjstvu bio, i ne bi se moglo reći ni za njegovu sudbinu, pa tako ni za njegove misli, da su prošle kroz ikakvu bitnu promjenu, zato što zadivljenost - makar trajala i dva puta po trideset pet godina - ne može imati svoju priču.

O Fridi Kahlo objavljene su nebrojene biografije, monografije i fikcionalizirane biografije. Frida Kahlo je postala kult, simbolična figura koja najuspješnije reprezentira historijski obrazac sakaćenja i (samo)povređivanja žena. Kahlo je identifikacijski punkt ženskih trauma. Kahlo je invalid, zaljubljuje se u svoga mnogo starijeg mentora Diega Riveru, udaje se za njega i živi u njegovoj sjeni. Sličan punkt identifikacije mnoge su žene pronašle u personi Sylvije Plath. U naporu da konstruiraju kakav-takav obrazac koji će reprezentirati muško-ženske odnose feministkinje su se poslužile muškim strategijama instrumentalizacije ženskih sudbina.

U katedrali sam malo sjeo, otpustio vezice na cipelama i odjednom više, kako se sjećam nesmanjenom jasnoćom, nisam znao gdje se nalazim. Unatoč najvećim naporima da prizovem u sjećanje tijek posljednjih dana, koji me doveo ovamo, nisam znao kazati čak ni to jesam li u krajoliku živih ili sam već na drugom mjestu. Ta paraliza moje sposobnosti sjećanja zadržala se i onda kada sam se popeo na najvišu galeriju katedrale i odatle, uz stalne napade vrtoglavice, bacio pogled na izmaglicom zamućenu panoramu grada koji mi je postao potpuno nepoznat. Onda gdje se trebala pojaviti riječ "Milano", nije se pokretalo ništa osim bolnog odraza nemoći. Kao prijeteći simbol tame koja se širila u meni, na zapadu su se nakupili teški oblaci, koji su već zastrli polovicu neba i širili sjenu preko, čini se, beskonačnog mora kuća. Podigao se jak vjetar, a ja sam se morao pridržati da bih pogledao dolje, ondje gdje su se ljudi, neobično nagnuti, kretali trgom, kao da se svaki pojedini sunovraćuje ususret svojem kraju.

U čovječjem je životu vrijeme tek trenutak, njegovo postojanje je protok, njegovo poimanje je zamagljeno, cjelokupan tjelesni ustroj trune, um mu je u vrtlogu, sudbina mu je nepredvidiva, a slava nejasna. Ukratko rečeno, sve iz tijela otječe poput rijeke, sve u umu puki su snovi i prividi; život je rat i posjet neznanim krajevima; zaborav je jedina trajna slava.

Ograda

Pišući o sebi u prvom licu, ugušio sam sebe i učinio se nevidljivim, onemogućio sam sebi da pronađem ono što tražim. Morao sam razdvojiti sebe od sebe, odmaknuti se i izdupsti nešto prostora između sebe i svoje teme (koja sam bio ja) pa sam se zato vratio na početak drugog dijela i počeo ga pisati u trećem licu. Ja se pretvorio u on, a udaljenost koju je stvorila ta mala promjena omogućila mi je da završim knjigu. Možda on (Walker) trpi zbog istog problema, nagađao sam. Možda je preblizu svojoj temi. Možda je materijal previše bolan i osoban da bi o njemu objektivno pisao u prvom licu.

I dok je tako koračao nabujalom ulicom u tu duboku ljetnu večer, obuzela ga je ona osobita osamljenost koja se osjeća samo u čudovišnoj bezličnosti mnoštva, onaj neusporedivi osjećaj čiste samoće koji se ne javlja ni u kojim drugim okolnostima. Samotan lik u jednoličnu pustinjskom prostranstvu nikada nije toliko sam kao osoba izgubljena u beskraju napućena velegrada. Onaj tko je sam u pustinji, svejednako je svjestan svoje važnosti, ma kako male, i svojeg odnosa prema prostoru kojeg vidi. No onaj tko je osamljen usred gusta jata, izgubi svijest o sebi kao pojedincu. Stotine nepoznatih tijela koje ga nehotice pritišću, stotine neznanih očiju koje tupo, bez iskre prepoznavanja, gledaju u njegovo lice, glasovi koji govore iznad, oko njega, ali nikad njemu - u tom leži istinska samoća. Svega je toga bio nejasno svjestan dok je posrtao puštajući da ga rijeka nosi.

Određena doza pesimizma sama po sebi zapravo nije nužno loša stvar. Ona um čini budnijim, upoznatijim s onim što se događa ovdje, ondje i svuda. Ali previše pesimizma pritišće srce, crpi energiju i motivaciju. Oslabljuje nas emotivno i psihički. Da bismo bili mentalno zdraviji, možda nam u eri kad je sve u neprestanom previranju treba mješavina svjesnog optimizma i kreativnog pesimizma. Gramscijevim riječima, "pesimizam intelekta, optimizam volje".

The theories about progress and the ‘genius which always pierces through’, arise from the fact that it is intolerable to suppose that what is most precious in the world should be given over to chance. It is because it is intolerable that it ought to be contemplated.

Creation is this very thing.
The only good which is not subject to chance is that which is outside the world.

The vulnerability of precious things is beautiful because vulnerability is a mark of existence.

The destruction of Troy. The fall of the petals from fruit trees in blossom. To know that what is most precious is not rooted in existence—that is beautiful. Why? It projects the soul beyond time.
The woman who wishes for a child white as snow and red as blood gets it, but she dies and the child is given over to a stepmother.

Simone Veil, Gravity and Grace, 1947

Juan Ramon Jimenez

Slava može biti dobra ili loša - ova druga uglavnom se naziva glasinama. Ponekad ideje dobra i zla u svojim neprestanim mijenama zamršuju problem i u nekim se slučajevima isprepleću. Gdje neki vide ubojicu, drugi vide odvažna čovjeka. Gdje neki vide mučenika, drugi vide budalu. Poteškoće toga problema izrečene su posve nenamjerno u poznatoj Proudhonovoj rečenici: "Nakon tirana, ne poznajem ništa odbojnije od mučenika."

37

Jedna nedovršena parabola u Ben Haasovim spisima, parabola pod naslovom "Priča o učeniku i Majstoru", pošto nedovršena, ne sadrži nikakvo naravoučenije. Osim možda ovo: između Punoće i Privida punoće, u moralnom smislu, teško je uspostaviti jasnu razliku. "To nije uvek polazilo za rukom ni onome koga su zvali Majstor", veli Frankel. "Nadnevši se nad ponor, on ni sam nije mogao odoleti taštom zadovoljstvu da taj ponor ne pokuša ispuniti Smislom." iz ovog proizlazi jedna nova pouka koja nam sugerira, poslovično, da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara, ogleda svoje sopstveno lice; jer je i to taština. Taština nad taštinama.

Tajna jakih je u tome da, kada to ustreba, umiju biti slabi, tajna slobodnih u tome da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu. A tajna slabih je u tome što umiju samo roptati, puni svoje "slobode", s kojom ne znaju što bi započeli, van da se s njome hlade, kao lepezom.

Drugačiji žešći način

Htio je da joj kaže: Ne stidi se, djevojko, ljubljenje nije grijeh. To je pametnije od svega što bi mogla da učiniš. Šta te se tiču mrtvi, njihovo je prošlo, tvoje traje. Živi, djevojko! Razvedrila ga je ova lijepa djevojka, i njen stidljivi mladić. Ovaj sumorni spomen-muzej divno je poslužio životu. Njihova ljubav je najljepša zapaljena svijeća mrtvima. Ovim mrtvima, jer su oni umrli za život. Došao je ovamo slučajno, da provede slobodno vrijeme. A otišao je veseo, kao da je našao ono što je tražio. A nije tražio ništa.

Izumiru stanovništva čitavih gradova, dolaze nova, pa i ona umiru: kuće, nizovi kuća, ulice, milje pločnika, gomile opeka, kamenje. Sad pripada ovom, sad onom. Ovaj vlasnik, pa onaj. Kažu, vlasnik kuće nikad ne umire. Kad jedan odapne papke, već drugi staje na njegovo mjesto. Kupuju to mjesto zlatom, a još uvijek im ostaje sve zlato. Tu se krije neka lopovština. Zbijene u gradove, vjekovi ih uništavaju. Piramide na pijesku. Sagrađene o kruhu i luku. Robovi kineskog zida. Babilon. Ostaju kamene gromade. Okrugle kule. Ostaju ruševine, puzava predgrađa, smandrljana, divlje kuće koju niču kao gljive, sagrađene od vjetra. Noćna skloništa.

Sram

Nekoliko laganih udaraca o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prema prozoru. Ponovno je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlost svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su tačno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, na brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahulje lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj.

Iskaz o čovjeku kojeg volim

Osjećaji pobuđeni nepravom umjetnošću kinetički su: želja ili gađenje. Želja nas nagoni da nešto posjedujemo, da nekamo pođemo; gađenje nas nagoni da se nečega okanimo, da se od nečega udaljimo. To su kinetički osjećaji. Zato su umjetnosti što ih pobuđuju, pornografske ili poučne, neprave umjetnosti. Zato je estetski osjećaj (služim se općenitim pojmom) statičan. Duh je obuzet i uzdignut nad želju i gađenje.

U vremenu u kojem se knjige pišu, objavljuju i čitaju više nego ikada prije pisac i čitalac najusamljenija su i najugroženija vrsta. "Čitaoci, izgubljeni u džungli loših knjiga, cinični zbog lažnih hiperbola kojima je okičena svaka knjiga, odustaju. Oni godišnje kupuju nekoliko nagrađenih autora i možda knjigu ili dvije autora čija imena prepoznaju, i odlaze. Pretjerana produkcija knjiga i njihovo pretjerano "napuhavanje" rezultiraju odustajanjem od čitanja. Ne radi se samo o tome da previše romana trči za čitaocem, nego o tome da previše romana zapravo rastjeruje čitaoca", piše Salman Rushide.

Kadli-tadli svi u životu otkriju da posvemašnja sreća nije ostvariva, ali se malobrojni zaustavljaju na oprečnu zaključku: da je neostvariva i potpuna nesreća. Trenuci koji se opiru ostvarenju oba ova krajnja slučaja iste su naravi: proizlaze iz našeg ljudskog stanja, koje je protivnik svakog beskraja. Opire se tome naše uvijek nedostatno poznavanje budućnosti; to se u prvom slučaju, zove nada, a u drugom - nesigurnost pred sutrašnjicom. Opire se tome izvjesnost smrti, koja nameće granicu svakoj radosti, ali i svakoj patnji.

Možda sam, zbog svog anarhističkog opredjeljenja, uvijek bio neka vrsta usamljenog strijelca i pripadao onoj skupini pisaca za koje vrijedi ono što je rekao Camus: "Ne možemo se svrstati uz one koji stvaraju povijest, nego služiti onima koji je trpe." Pisac mora biti nepotkupljiv svjedok svoga vremena, imati hrabrosti reći istinu i ustajati protiv svake dogme koja, zaslijepljena svojim interesima, zaboravlja svetost ljudske osobe. Mora biti spreman na ono što ga upozorava etimologija riječi svjedok: na mučeništvo.

Istine kauboja

(Semu Šepardu)

Galebovi su odlazili i dolazili. Sve je bilo tako krhko, tako prolazno. Pisati barem zato, da se ovjekovječi nešto kratkotrajno. Možda neka ljubav. Alejandra, pomisli. I također: Georgina. Ali što od svega toga? Kako? Sve je tako teško, tako beznadno i lomno poput stakla.

Ne radi se, usto, samo o tome da se ovjekovječi nego da se istraži, da se pročeprka po ljudskom srcu, propitaju najskrovitiji prijevoji našeg bića. 

Moguće je da će ovakva priča izazvati iritaciju ili odbojnost, da će se smatrati neukusnom. Ako smo nešto proživjeli, ma kakva ta stvar bila, to nam daje neotuđivo pravo da pišemo o tome. Ne postoje istine nižeg reda. A ako ne ispitam dokraja to iskustvo, doprinosim prikrivanju ženske stvarnosti i svrstavam se na stranu muške dominacije u svijetu.

Moderna kino dvorana, napravljena od betona i baršuna, najobičnija je šala, kako je F. rekao, i predstavlja tek smrt emocije. U tim strogim okvirima nema braka, svatko sjedi na svojim genitalijama jer na ekranu su srebrne genitalije. Vratite skriveni seks! Neka se kurci iznova dignu i poput bršljana oviju oko zlatne trake iz projektora, neka se pičke otvore ispod rukavica i bijelih papirnatih vrećica sa slatkišima, neka gole blještave sise više ne mame prljavo rublje našeg svakodnevlja u kino palače, smrtonosne kao radarski signal, dosta je jebenih neorealističkih izuma za vješanje neprobojnog zastora mogućnosti između svakog nazočnog iz publike! Pustite me da razmjenjujem žene u mračnoj dugoj kući mojih misli, želim naići na tebe, Catherine Tekakwitha, staru tri stotine godina, mirisnu poput mlade brezovine i nije me briga što su ti svećenici i Kuga učinili.

Leonard Cohen, Divni gubitnici

Ljubljana 29. I. 65.

Nestat će sve odjednom, kao milijuni slika koje su bile pohranjene u glavama djedova i baka umrlih prije pola stoljeća, roditelja koji su također pokojni. A mi ćemo se jednog dana u sjećanju svoje djece naći među njihovim unucima i ljudima koji još nisu rođeni. Poput spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje. Sparuje mrtve i žive, stvarna bića i bića iz mašte, san i povijest.

Annie Ernaux, Godine

Povratak

(Luisu Bunuelu)

Osam izgubljenih stihova

Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

Zvonimir Golob 

Nastojim biti, na svoj način, praktičan stoik, no ravnodušnost kao preduvjet sreće nikada nije bila dijelom mog života i, ako je točno da uporno tragam za duševnim mirom, isto tako je točno da se nikada nisam odrekao niti ću se ikad odreći strasti. Pokušavam se bez prevelike drame naviknuti na pomisao da je tijelo ne samo prolazno, nego je, kao što je moje već postalo, u svakom trenutku sve ograničenije. Ali zar je to uopće važno, ako svaka riječ, pokret ili osjećaj isto tako u svakom trenutku opovrgavaju tu ograničenost? Zapravo se osjećam živ živcat kad iz ovog ili onog razloga moram govoriti o smrti...

Mjesta su, dakle, mješanci, hibridi i mutanti, čvrsti spletovi života i smrti, vremena i vječnosti, spirala kolektivnog i individualnog, prozaičnog i svetog, stalnog i promjenjivog – Moebiusova vrpca omotana sama oko sebe.

Pierre Nora, Između pamćenja i historije

ČINJENICE

Izbjegavala sam srcem

i pamćenjem

kronologiju

mrzila taj

početak i kraj

ali sad me za šiju

zgrabila

ova strma nizbrdica

bivše knjige i filmovi

kotrljam se

nesposobna da skrojim

neki početak

a moje pamćenje

sad po tijelu

crta stalno jedno te isto

kraj.

Irena Vrkljan

Ne mislim da ti ljudi danima i noćima sjede uz more kako, kao što tvrde, ne bi propustili trenutak prolaska jata pišmolja, približavanja iverka površini ili prilaska bakalara obali, nego vjerojatno žele biti na mjestu na kojemu im je svijet iza leđa, a pred njima nema ničega osim praznine.

W.G. Sebald, Saturnovi prstenovi

Tuga je postupno rasla; možda i zbog šuma valova, koji je svakog časa bio sve čujniji. Kada smo izbili iza brda te se preda mnom pojavilo nebo ponad te obale, osjetio sam da je ta tuga neizbježna; Bijaše to tuga koja se uvijek javljala pred ljepotom, ili barem pred nekom vrstom ljepote. Osjećaju li svi tako, ili je to još jedna mana moje naravi?

Sjeli smo na stijene i dugo ostali u tišini, slušajući bijesno udaranje valovlja pod nama, osjećajući na licu čestice pjene što je povremeno dopirala do vrha grebena. Olujno nebo podsjetilo me na Tintorettovu sliku što prikazuje spašavanje Saracena.

- Koliko sam puta - rekla je Marija - sanjala da ću s tobom podijeliti ovo more i ovo nebo.

Ernesto Sabato, Tunel

Podsjetimo na to da promišljanje depresije koja je ovisnija o vremenu nego o mjestu potječe od Kanta. Razmišljajući o posebnom obliku depresije kao što je nostalgija, Kant tvrdi kako nostalgična osoba ne žudi za mjestom svoje mladosti, već za samom svojom mladosti, kako je njezina žudnja u potrazi za vraćanjem vremena, a ne stvari.

Kada kažem da objekt moje tuge nije ono selo, majka ili ljubavnik koji mi ovdje i sada nedostaju, nego neodređena predodžba o njima, koju čuvam i prizivam u crnoj sobi onoga što je, prema tome, postalo moj psihički grob, to muku moju smjesta postavlja u imaginarno. Nastanjujući ovo osakaćeno vrijeme, depresivna osoba je nužno stanovnik imaginarnog.

Julija Kristeva, Crno sunce

Naša je prošlost još uvijek naša sadašnjost. Shodno tome, mi se reformuliramo, nanovo se stvaramo, ali se ne formuliramo, ne stvaramo se iz ničega.

Didier Eribon, Povratak u Reims

All my films are basically about myself. The way I see it, whenever I film my friends, the world around me, I try to be as casual in my filming as possible. But as I am reseeing my films, my film diaries, I notice that whenever I film or allow others to film me, I begin to act. I assume one or another persona. I am this, and I am that, and I am again someone else. I am clowning, I am posing, I am hamming. But in every one of those cases I am projecting myself into a persona, a role I never really was but many times I wanted to be.

Listopad je, zrak je hladan i nepokretan. Mrak se počinje spuštati i šumu je obuzela tišina. Na granama visi još pomalo uvelog lišća, a po vrhovima stabala jasno se vide čupava gnijezda i crne ptičurine. Staneš iza stabla i osluškuješ: tišina koju razbijaju krikovi vrana. I nije ti svejedno. Nikad ti nije svejedno. Neće mi biti lakše ni kada napustim šumu i izađem na obalu rijeke. Ptice odjednom utihnu, vidik se otvori, vidiš veliku vodu, kako mutna i moćna protječe pred tvojim očima. Nosi granje, trule panjeve, najlonske vreće sa svinjskim iznutricama, nerijetko i čitave životinjske ili ljudske napuhnute leševe. S druge strane rijeke ista je takva šuma, s istim takvim pticama. Mrak se polako izvlači iz obiju šuma i zgušnjava se nad rijekom. Mrka vodena površina isparava, kao da rijeka izdiše.

Bekim Sejranović, Nigdje, niotkuda 

Grad se temelji na principu da godišnja doba (priroda) nije od važnosti. Zbog toga automatski klima-uređaji, centralno grijanje, taksi itd. Grad nema godišnjih doba, ali omogućava oštriji kontrast između dana + noći nego u zemlji. Grad nadjačava noć (s umjetnom rasvjetom + umjetnom društvenošću u barovima, restoranima, na zabavama), on koristi noć dok je u zemlji noć neiskorištena, ona je negativno vrijeme.

Susan Sontag, Ponovno rođena: Dnevnici i bilješke 1947.-1963.

- Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.

- Ipak se vozite električnim tramvajem!

Kolodvor

U vlaku, na povratku, imala sam dojam da sam svoju strast doslovce ispisala u Firenzi, dok sam, opsjednuta njime, hodala ulicama, obilazila muzeje, dok sam s njim sve gledala, s njim jela i s njim spavala u onom bučnom hotelu na obali Arna. Dovoljno bi bilo da se tamo vratim i pročitam tu priču o ženi zaljubljenoj u muškarca, svoju priču. Tih osam dana sama, bez riječi, osim onih upućenih posluzi, opsjednuta likom mojeg A. (do te mjere da bi me zaprepaštavali udvarači koji bi mi pristupali, pa zar ga ne naziru u mome tijelu?), nakon svega to mi se činilo poput kušnje koja je moju ljubav činila još savršenijom. Kao neka vrst dodatnog uloga, ovaj put u obliku mašte i čežnje za onim koga nema.

Dišem otvorenih usta, ali pazeći da to ne činim preduboko, da me ne zaboli: razmišljam što ću reći djeci kad vide ovaj šav preko trbuha, ocakljeno tkivo; sad je najvažnije da se oporavim: svaka stvar u sobi, svaki korak, zvuk, čini mi se nekim oblikom mog otpora. Želim što prije iz ove sobe: samo to sad želim; želim ozdraviti. Zapravo ne želim: hoću! Volja je stvar jakih, želja stvar slabih; to sam davno kod Desnice pročitao.

Damir Karakaš, Okretište

Već mnogo stoljeća jašu ovako kao danas po moravskim selima mladići s čudnom porukom riječi koje, pisane nerazumljivim jezikom, interpretiraju s potresnom vjernošću a da ih se uopće ne razumiju. Neki su ljudi u davna vremena sigurno htjeli nešto važno reći; oni danas kroz svoje potomke oživljavaju kao gluhonijemi govornici što govore publici prekrasnim, ali neshvatljivim pokretima. Njihova poruka neće nikad biti dešifrirana, ne samo zbog toga što ne postoji ključ šifre nego i zato što ljudi nemaju strpljenja da je slušaju u vrijeme kada nepregledan broj novih i starih poruka nadglasavaju jedna drugu tako prodorno da njihov smisao postaje neuhvatljiv. Već danas povijest predstavlja tanku nit zapamćenog, razapetu nad oceanom zaboravljenog, ali vrijeme ide i doći će doba kada stagnirajuće pamćenje pojedinca neće više moći apsorbirati ni to; iz sjećanja će tako ispadati cijela stoljeća i tisućljeća, stoljeća slikarstva i glazbe, stoljeća otkrića, bitaka, knjiga, i to neće biti dobro, jer će čovjek izgubiti predodžbu o samom sebi, a njega povijest, neshvatljiva, neobuhvatljiva, stisnut će se u nekoliko shematskih skraćenica lišenih smisla. Tisuće gluhonijemih kraljevskih konjica izjahat će u susret tim dalekim ljudima noseći tužne i nerazumljive poruke, a nitko neće imati vremena da ih sasluša.

Milan Kundera, Šala

Iskusan je onaj koji svakim danom očekuje smrt, svet je onaj koji je želi, a bistar onaj koji ne žali ni za čim na svijetu. Pogledaj kako drvo u novembru ne žali za lišćem, jer mu je to spoljna krasota. Tako ni ti ne žali za uvelom ljepotom tjelesnom, budi mrtav, najbolje ti je. Čovjek nije u stanju pobožno provesti današnji dan, ako ne vjeruje da je to posljednji dan njegova života.

Mirko Kovač, Vrata od utrobe

Dear Milena, I wish the world were ending tomorrow. Then I could take the next train, arrive at your doorstep in Vienna, and say: "Come with me, Milena. We are going to love each other without scruples or fear or restraint. Because the world is ending tomorrow." Perhaps we don't love unreasonably because we think we have time, or have to reckon with time. But what if we don't have time? Or what if time,as we know it, is irrelevant? Ah, if only the world were ending tomorrow. We could help each other very much.

Franz Kafka

I File the Bars…

I file the bars of my invisible prison
I sigh like horses sigh
I pack away the baby clothes
I offer up hearts and hands
I turn a head towards mine
I see branches like birds
turning their white face to the sky
I chime the unknown hours
I arrive without leaving
I hold onto I let go of threads
I sleep on my hair
I do not look back
my eyes don’t obey me
my body doesn’t obey me
my hands belong to a stranger
I am spinning this straw
until it turns to gold

Alice Rahon

Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještaćenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.

Jorge Luis Borges, Besmrtnik (Aleph)

Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.

George Orwell, Zašto pišem i drugi eseji

Izvori moraju izgraditi svoj put,

a more ne mora.

Rijeke moraju imati svoj cilj,

a more ne mora.

Sunce se mora svijetu dokazivati,

a more ne mora.

Galeb se mora moru diviti,

a more ne mora.

Ribari moraju mreže bacati,

a more ne mora.

Brod mora imati kapetana,

a more ne mora.

Žene moraju čekati mornare,

a more ne mora.

Svijet mora preko pomora,

a more ne mora.

Svijet mora i što ne mora

da bi živio

Svijet mora da bi preko mora

mora vidio.

Svijet mora,

mora,

mora niz rijeku.

Od smijeha se more valja čovjeku.

Enes Kišević

Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u riječi. U razgovorima oko prazničkog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekog dalekog naraštaja.

Annie Ernaux, Godine

Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt. 

Danilo Kiš

You have everything but one thing: madness. A man needs a little madness or else - he never dares cut the rope and be free.

Nikos Kazantzakis, Grk Zorba

ZAMORENA PESMA

Oni koji imaju svet

Neka misle šta će s njim

Mi imamo samo reči

I divno smo se snašli u toj nemaštini

Utešno je biti zemlja

Ponosno je biti kamen

Premudro je biti vatra

Pobožno je biti ništa

Prljav od suviše opevane sume

Pesnik peva uprkos poeziji

Bez srca bez nasilja i bez žara

Kao reč koja je prebolela muziku

Sloboda je zastarela

Moje pravo ime čeka da umrem

Ptico iza sunca usred rečenice

Kojom nasilnički ljubimo budućnost

Sve izgore; to je praznik

Poslušni pepeo

Brašno ništavila

Pretvara se

Iza mojih leđa u šugavog psa

Ispred mene u žar pticu

Govori mi istinu iza leđa

Grlice

Ti si pravi

naglasak

umrle nežnosti

Načini zoru

od našeg umora

Miris je vreme

koje je posedovao

cvet

Al’ nereč kaže

kasno je

Necvet kaže

noć je

Neptica kaže

plam je

A Je kaže

Nije

Na to ptica

opsuje

Cvet kaže to je pakao

Prava reč se još rodila nije

Branko Miljković

Look, one day I had gone to a little village. An old grandfather of ninety was busy planting an almond tree. ‘What, grandfather!’ I exclaimed. ‘Planting an almond tree?’ And he, bent as he was, turned around and said: ‘My son, I carry on as if I should never die.’ I replied: ‘And I carry on as if I was going to die any minute.’

Nikos Kazantzakis, Grk Zorba

Ernesto Sabato, Prije kraja

Polemika je pogled na svijet. Ona je očitovanje izvorne egzistencijalne nabrušenosti, neka vrsta duhovne naježenosti koja se ratoborno postavlja prema svemu što je okružuje.

(...)

Polemika je izbor bez ostatka, pohod u koji se polazi jednom zauvijek, odmah na početku spalivši sve brodove za eventualni uzmak.

(...)

Ne bih htio da ovo zvuči patetično, ali svjetonazor koji se pokazuje kao rizik, u stvari je prava spisateljska pozicija! Zato se kroz sudbinu polemičara najbolje prozire sudbina pisca u jednoj kulturi. On djeluje na njenom najtanjem ledu, lupajući po njemu bakandžama: koliko i ukoliko led izdrži, toliko je duhovna situacija jedne kulture provjerenija, ozbiljnija, solidnija i čvršća. Propast polemike jest znak da nešto ne štima u pojedinoj sredini, potvrda da su snage konzervacije, puritanizma, bigotnosti i birokracije prevladale spontano i slobodno bujanje duha negacije. Kultura bez polemike je mrtva.

Igor Mandić, Nježno srce

Humanisti se pokušavaju ponašati pristojno i časno bez ikakvih očekivanja nagrade ili kazne u zagrobnom životu. A, budući da je njima stvoritelj svemira nepoznat, oni služe najvećoj apstrakciji koju donekle razumiju, njihovoj zajednici.

A pravog života, za mene i za tebe, nema nigde. Teško je tamo, teško je ovde, najteže je sa samim sobom. Sva je mudrost – izabrati tegobu koja ti, trenutno, odgovara. Što se mene tiče, najbolje bi bilo kad bih mogao, istovremeno, stajati na mnogim mestima, biti ovde i tamo, na rodnom tlu i u tuđini, u obilju i siromaštvu, slobodi i stezi, kroz sve to, u istom času, prolaziti, i iskušavajući jedno procenjivati ono što mu je suprotno; biti u svom narodu (jer ga voliš) i opet vrlo daleko od njega (jer ti je mučan), služiti i biti služen, imati i nemati, nikad samo na jednom mestu, s jednim, konačnim izborom.”

Svaka je fotografija svjedodžba o prisutnosti.

Roland Barthes, Svijetla komora

Zadovoljstva

OSTAVŠTINA

Naša nevolja je što smo pod velikim pritiskom sabijeni u narod. Mi smo narod - ekspres lonac. Ventil ekspres lonca je naše nebo. Mi, dragi Aprcoviću, tradicionalno živimo pod pritiskom od sedam atmosfera. Pritisak je deo našeg identiteta. Naša istorija je povest o periodičnim puštanjima narodne pare 'radi oduška' i povremenim eksplozijama narodnog ekspres lonca.“ „Nisam o tome razmišljao“, rekao je Aprcović. „Ima nečeg u tome. Zaista, kad bolje razmislim, ne sećam se razdoblja, bar ne dužih i bar ne vrednih pomena, u kojima nacionalni pritisak nije bio povišen. Stalno neki mitinzi, stalno neki protestni skupovi ili skupovi podrške, uvek neke barikade, uvek neke parade, uvek neki mimohodi. Ako slučajno nema rata, onda se snimaju filmovi o ratu. Uvek tako. Uvek neka uzbuna. Uvek neka povišena borbena gotovost!

The basis of drama is ... is the struggle of the hero towards a specific goal at the end of which he realizes that what kept him from it was, in the lesser drama, civilization and, in the great drama, the discovery of something that he did not set out to discover but which can be seen retrospectively as inevitable. The example Aristotle uses, of course, is Oedipus.

During a party, Luis Buñuel, seduced by Carrington’s beauty and emboldened by the notion that she had transcended all bourgeois morality, proposed (with his characteristic bluntness) that she become his mistress. Without even waiting for her answer, he gave her the key to the secret studio that he used as a love nest and told her to meet him at three o’clock the next afternoon. Early the next morning, Leonora went to visit the place alone. She found it tasteless: It looked exactly like a motel room. Taking advantage of the fact that she was in her menstrual period, she covered her hands with blood and used them to make bloody handprints all over the walls in order to provide a bit of decoration for that anonymous, impersonal room. Buñuel never spoke to her again.

― Erich Fromm, The Art of Being, 1989.

Već prilično uzrujan zbog, kako sam se bojao, progresivnog slabljenja vida, sjetio sam se da sam jednom pročitao kako su opernim pjevačicama prije nastupa na pozornici, kao i mladim gospođicama, kada su ih upoznavali sa ženidbenim kandidatima, na rožnicu kapnuli nekoliko kapi tekućine pročišćene iz trajnice beladone, zbog čega su njihove oči zasjale predivnim, takoreći nadnaravnim sjajem, no one same nisu mogle vidjeti gotovo ništa. - W.G. Sebald, Austerlitz, 2001.

Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.

To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.

To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu, radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.

I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.

U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.

Ivo Andrić, Staze, lica, predeli, 1963.