TEKA

The forms of the landscape – like the identities and capacities of its human inhabitants – are not imposed upon a material substrate but rather emerge as condensations or crystallizations of activity within a relational field. As people, in the course of their everyday lives, make their way by foot around a familiar terrain, so its paths, textures and contours, variable through the seasons, are incorporated into their own embodied capacities of movement, awareness and response – or into what Gaston Bachelard calls their ‘muscular consciousness’. But conversely, these pedestrian movements thread a tangled network of personalized trails through the landscape itself. Through walking, in short, landscapes are woven into life, and lives are woven into the landscape, in a process that is continuous and never-ending. 

Tim Ingold

Vi ne znate kako je lijepa motika. Ne možete znati, vi stanovnici grada, kako motika može biti lijepa.

Jednostavna seoska motika, prava motika u rukama seljaka, zbiljska motika naslonjena na kameni zid, pokraj seljakovih vrata.

Komad drva udjenut u komad željeza. Skroman komad drva, jednostavna motka tvrdog, snažnog, čestitog drva. Komad drva tek izdjeljanog, otesanog, izravnatog, naoštrenog oštricom sjekire. Neizglađenog, nelakiranog, nepoliranog: ruke kopača, njegove ogrubjele, izborane, otvrdnule, okorjele ruke mu daju, iz dana u dan, blistavilo starine, sjaj rada, koji pobjeđuje prljavštinu znoja i puti.

Komad željeza, skroman komad željeza koji su vatra i voda savile i stegnule u domaćoj špilji kovača otprije pola stoljeća. Tvrd komad željeza koji je bio mekan kao tijesto za kruh, kao sir tek stavljen u sirarnicu. Komadić crnog metala koji se zahvaljujući kovaču crvenio u vatri i koji zahvaljujući seljaku blista na suncu poput srebra.

Ali vi ne možete znati, ne možete vidjeti, stanovnici grada, kako je motika lijepa. Velika srebrasta motika u crnim rukama seljaka, koja mrska zatureno kamenje, odsijeca staro korijenje, slama isušenu, izblijedjelu, žetvama iscrpljenu zemlju i čini je, kao čudom, crnom.

Motici ne trebaju ujarmljeni volovi, kao plugu; ne trebaju joj noge, kao lopati. Motika ište samo dvije snažne ruke, dvije kvrgave, snažne, odlučne, posvećene ruke boje zemlje, ruke čije su žile ispupčene kao korijeni što puze po zemlji.

Motika, taj uistinu čovjekov alat, potekao iz zemlje, načinjen od komada stabla, od komada željeza, uz pomoć vatre i vode, motika starih otaca, otaca otaca i kojom majke i kćeri rukuju kad očeva nema – jer očevi moraju i putovati po svijetu i dobivati ratove – motika, oruđe nužnoga velikog posla, vječnoga posla, posla čovjekovog gospodstva nad zemljom, posla koji svakog dana iznova odjekuje na vječnim poljima zemlje.

Zajedno s Kraljevim Žezlom, s Pastirovim Štapom, s Vojnikovim Kopljem, s Pjesnikovim Perom, ona zaslužuje da bude štovana na koljenima, da bude hvaljena našim glasom.

Ali vi nikada nećete znati, nikada nećete moći znati, stanovnici grada, životinje ograđene zidinama, kako je motika lijepa – jedna jedina velika srebrnasta motika pod zlatom sunca.

Giovanni Papini, Giorni di festa, 1920., prijevod Marko-Marija Gregorić

Even a wounded world is feeding us. Even a wounded world holds us, giving us moments of wonder and joy. I choose joy over despair. Not because I have my head in the sand, but because joy is what the earth gives me daily and I must return the gift.

Robin Wall Kimmerer

Došli su iz tame prošlosti, iz srca kontinenta na ovaj

sunčani otok i uhvatili se u koštac s kamenom i morem...

Omeđili su duboku uvalu kamenim blokovima,

izgradili tvrde kamene kuće, iskrčili pustoline, iskorijenili

trnje, zasadili vrtove i uzgojili vinograde ...

Plovili su morima i potapali se, i ginuli su, i rađali

se novi mornari i ratnici.

I živjeli su, težak, ali ipak život.

A. Viculin

Sva filozofija života sadržana je u procesu nastanka tla, koje razgrađuje mrtvu organsku tvar i stvara plodnost iz koje nastaje život. To je ono što se provlači kroz filozofiju i religije od pamtivijeka – iz tla si došao, u tlo ćeš se vratiti. Tlo je doslovno medij života za ljude. Devedeset i pet posto hrane koju jedemo dolazi iz tla, ostalih pet posto je iz akvatičkih sustava. Stanje tla najdirektnije je povezano s kvalitetom hrane, ljudskim zdravljem i općim zdravljem ekosustava.

Cvijeta Biščević, u intervjuu s Ivanom Perić za Novosti, 2023 

.

Jer svijet

Je takav

Naši će snovi morati biti

Još tvrdoglaviji

Abdellatif Laâbi, Stablo pjesama, 2019