Alicja Kwade, Pars pro Toto, 2017
Čujem kako se kamenje glasno kotrlja niz padine Sljemena. A kako s vremena na vrijeme zavlada tišina tad se čuje pijesak koji sipi u zidovima, između opeka i vide se crvenkasti mravi. Trče preko rukopisa.
A ti si već otprije znala: mravi će preživjeti svaku poplavu.
Slika doline više ne napušta ovu sobu.
Sasjekli smo šume, izgradili smo piste, asfaltirali smo polja, služili se katranom. I tako su ceste i predgrađa već dugo žderala rubove brda i ono sad ljutito tutnji.
Uzalud to pišeš, smiješiš se tiho u svojoj prohladnoj sobi, preplavljena dolina seže i do Berlina. Napisala si to rukopisom koji je sve nečitkiji.
Slova, mravi, voda.
Irena Vrkljan, Pisma mladoj ženi, 2003.
Berndnaut Smilde, Nimbus II, 2012
John Berger & Susan Sontag, To tell a story
Christo, The Floating Piers (Project for Lake Iseo, Italy), 2016
Le Corbusier, Kapela u Ronchampu, 1955
Ottessa Moshfegh, Moja godina odmora i opuštanja, 2021
Comedy Actors Roundtable
Monika: Ono što me posebno dotaknulo jest otvorenost poezije čitatelju, ponajviše u ovoj zadnjoj knjizi Divlje i tvoje. Čini mi se da je tu jezik potpuno pročišćen, a svaka je pjesma jedna jaka emotivna katarza. Jednom prilikom si rekla da je u biti to bila i ideja, da pišeš tako da poeziju približiš...
Valjda sam željela da se taj krug zatvori, da se pjesma dovrši u nekom drugom. Usporedo, pišući o svijetu, stavljajući se u neku neposrednu blizinu svih stvari kao svjedok, dogodilo se približavanje "strašnoj sebi". Strašnoj jer kad si tako neprikrivena, sama si sebi prilično zastrašujuća. Od tog mjesta počinje gotovo svaka pjesma u knjizi, od tog izlaska na pustopoljinu, izloženosti.
Postoje stvari koje traže da budu izgovorene jasno, to su one stvari o kojima zamuckujemo. Zato mi je trebao taj čisti jezik, koji spominješ, koji je proziran i sve se kroz njega vidi, po mogućnosti do dna, takva vrsta jednostavnosti koja ne uzmiče. I jedna sebe svjesna namjerna naivnost, ozbiljna kako to samo naivnost može biti. Bez ukrasa, kako bi pjesnikinja rekla.
Olja Savičević Ivančević u razgovoru s Monikom Herceg i Luizom Bouharaoua,intervju na Booksa.hr, 2020.
Tanja Dabo, Popravljanje Ustava Republike Hrvatske, 2019
Jen Monroe, The Next Menu, 2017
Sanja Iveković, Trokut, 1979
„Zora na brdo donosi novi početak. Neki će ga iskoristiti i probuditi sebe u novi dan, neki će ostati još malo spavati, neki će nakon buđenja doručkovati, neki će vježbati, piti uvarak, neki će otići na polja, neki u radionice, neki na ulice, neki će otići zaliti jučer posađene krumpire, neki će pronaći tijelo probodeno granom čempresa pa će vikati: pomoć! pomoć! neki će pokušati pomoći, neki će vidjeti da tu nema pomoći, neki će vrtjeti glavama, reći će: eto što se dogodi kad, neki će reći: nesretnica, neki neće ništa reći, spustit će glavu i gledati u tlo, neki se neće ni osvrnuti, neki će u tragediji vidjeti svoju šansu, neki će vidjeti uklonjenu prijetnju, to će htjeti iskoristiti, neki drugi neće, drugi će plakati, drugi će se u toj tuzi slomiti, past će na zemlju od boli, htjet će niz liticu za njom, neki će cijelu noć piti, neki će proklinjati nebo, neki će proklinjati ljude, neki će prazna pogleda ustati i dohvatiti sjekire, prići će čempresima i zamahnuti, sjeći će simbole raja, kora će prštati, a oni će udarati sve snažnije, neki drugi će im se pridružiti, složno će lupati po rajskom zidu, znoj će prskati, smola će prskati, krv će prskati, čempresi će pasti, jedan po jedan će pasti, svaki će pasti, svi će pasti.“
Želimir Periš, Gracija od čempresa, 2022