Iskusan je onaj koji svakim danom očekuje smrt, svet je onaj koji je želi, a bistar onaj koji ne žali ni za čim na svijetu. Pogledaj kako drvo u novembru ne žali za lišćem, jer mu je to spoljna krasota. Tako ni ti ne žali za uvelom ljepotom tjelesnom, budi mrtav, najbolje ti je. Čovjek nije u stanju pobožno provesti današnji dan, ako ne vjeruje da je to posljednji dan njegova života.
Mirko Kovač, Vrata od utrobe
Dear Milena, I wish the world were ending tomorrow. Then I could take the next train, arrive at your doorstep in Vienna, and say: "Come with me, Milena. We are going to love each other without scruples or fear or restraint. Because the world is ending tomorrow." Perhaps we don't love unreasonably because we think we have time, or have to reckon with time. But what if we don't have time? Or what if time,as we know it, is irrelevant? Ah, if only the world were ending tomorrow. We could help each other very much.
Franz Kafka
I File the Bars…
I file the bars of my invisible prison
I sigh like horses sigh
I pack away the baby clothes
I offer up hearts and hands
I turn a head towards mine
I see branches like birds
turning their white face to the sky
I chime the unknown hours
I arrive without leaving
I hold onto I let go of threads
I sleep on my hair
I do not look back
my eyes don’t obey me
my body doesn’t obey me
my hands belong to a stranger
I am spinning this straw
until it turns to gold
Alice Rahon
Smrt (ili njezino spominjanje) izaziva u ljudima izvještaćenost i patetičnost. Oni su dirljivi u svojoj nestvarnosti; svaki njihov potez može biti posljednji; nema lica koje se ne muti i razlijeva, kao lice u snovima. Za smrtnike je sve nepovratno i slučajno. Za Besmrtnike, naprotiv, svaki čin (i svaka misao) odjek je onih što su mu prethodili, bez vidljiva počela, ili točan nagovještaj onih što će ga u budućnosti vrtoglavo ponavljati. Nema ničega što se ne bi izgubilo u postojanim zrcalima. Ništa se ne može dogoditi samo jednom, ništa nema draž prolaznosti. Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače. Homer i ja rastali smo se na vratima Tangera; mislim da se nismo ni oprostili.
Jorge Luis Borges, Besmrtnik (Aleph)
Već od svoje rane mladosti, možda od pete ili šeste godine, znao sam da ću kad odrastem postati pisac. Otprilike između svoje sedamnaeste i dvadeset i četvrte godine nastojao sam da se posvetim drugom poslu, ali radio sam ga potpuno svjestan da činim nasilje nad svojom pravom prirodom i da ću prije ili kasnije morati da se latim pera.
George Orwell, Zašto pišem i drugi eseji
Ponos na babin El Shatt ostao je moja trajna moneta, babina dota koju nosim kroz godine sa sobom, a koja zauzima sve manje prostora u mojem sjećanju. Dok sam upijala babine riječi i sve njene priče pisala u svoju teku, činilo mi se da ih nikada neću zaboraviti. Naivno uvjerenje da ću te priče pamtiti cijeli život rasplinulo se, ostale su mi smrvljene krhotine davno izronjenih školjki, na neku od njih odvažim se prisloniti uho i učini mi se da čujem pjevan i radostan babin glas. Ubrzo izroni i slika, iznenadi me koliko je jasna. Marjane, Marjane; pjevamo baba i ja dok hodamo iz bašćine, iza uha obje smo zataknule grančicu ružmarina ili bosiljka koje je ona ubrala uz put. Sunce mi tuče u klobuk, ali nije mi više vruće i nisam žedna kao svaki put kad se vraćamo.
Izvori moraju izgraditi svoj put,
a more ne mora.
Rijeke moraju imati svoj cilj,
a more ne mora.
Sunce se mora svijetu dokazivati,
a more ne mora.
Galeb se mora moru diviti,
a more ne mora.
Ribari moraju mreže bacati,
a more ne mora.
Brod mora imati kapetana,
a more ne mora.
Žene moraju čekati mornare,
a more ne mora.
Svijet mora preko pomora,
a more ne mora.
Svijet mora i što ne mora
da bi živio
Svijet mora da bi preko mora
mora vidio.
Svijet mora,
mora,
mora niz rijeku.
Od smijeha se more valja čovjeku.
Enes Kišević
Sve će se izbrisati u roku od sekunde. Poništit će se rječnik koji se gradio od kolijevke do samrtne postelje. Nastupit će tajac i za nj neće biti riječi. Iz otvorenih usta ništa neće izići. Ni ja ni mene. Jezik će i dalje pretakati svijet u riječi. U razgovorima oko prazničkog stola ostat ćeš samo ime koje će sve više gubiti lice dok naposljetku ne nestaneš u bezimenoj masi nekog dalekog naraštaja.
Annie Ernaux, Godine
Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.
Danilo Kiš
Look, one day I had gone to a little village. An old grandfather of ninety was busy planting an almond tree. ‘What, grandfather!’ I exclaimed. ‘Planting an almond tree?’ And he, bent as he was, turned around and said: ‘My son, I carry on as if I should never die.’ I replied: ‘And I carry on as if I was going to die any minute.’
Which of us was right, boss?Nikos Kazantzakis, Grk Zorba
ZAMORENA PESMA
Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevane sume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela muziku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi
naglasak
umrle nežnosti
Načini zoru
od našeg umora
Miris je vreme
koje je posedovao
cvet
Al’ nereč kaže
kasno je
Necvet kaže
noć je
Neptica kaže
plam je
A Je kaže
Nije
Na to ptica
opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije
Branko Miljković
Muške suze su incident, nešto što je i danas, nakon feminizacije svijeta, neusporedivo sa ženskim suzama. Žene plaču i kad nije strašno. Ženske suze, kao i dječje suze, mogu biti lijepe. I obično su lijepe. Takva je, barem, društvena interpretacija. Pojam ljepote uvijek je stvar interpretacije i društvenog dogovora. A naša se zajednica i civilizacija odavno dogovorila da je muški plač ružan. Muški plač znak je poraza ili konačne tragedije, nepopravljive nesreće, kraja svega. Ovakva interpretacija muškoga plača u osnovi je civilizacije koja svoje nesporazume rješava ratom. Tamo gdje se ratuje, muški ne plaču. Čim zaplače, muškarac se diskvalificira za ulogu ratnika. Ili ljubavnika.
-Miljenko Jergović
Home is not where you were born; home is where all your attempts to escape cease.
- Naguib Mahfouz
Samo želim nekog da rasklopimo traktor mog oca u tišini
ja sam šmeker-devojka
imam perorez u džepu
i žice u brushalteru
stavljala sam srce pod hipoteku
htela da gradimo dom
sad nisam sigurna
da li me je iko od tih ljudi voleo
ali pustila sam prošlost da to i ostane
ja se, tata, prva probijam kroz sneg
i cvetam, kao kukurek
birala sam hranu, ustajala kasno
nema od takvih ništa, govorio si
a znaš kakva ću ja, tata, biti žena
jaka kao šifre na imejlu
neću se šminkati, hraniću se zdravo
na mom čelu pisaće organik
noću ću hodati sama
biću devojka-hajdučka trava
onakva kakvu nikad ne bi oženio
opstaću kad gromovi udaraju
u trafo-stanice. kad spiker govori
ne izlazite bez preke potrebe
a penzioneri lome kukove na trotoaru
sama sam, tata, jer ja sam ljutić-devojka
melem, ako me prisloniš na kožu
a kad me držiš predugo otvaram rane
ja sam sveže bilje, tata, i suvo sam bilje
na tavanu koje čeka da pristaviš čaj
samo nikad nisam osetila da sam
majčina ili tvoja dušica
ali, oprostila sam
traktor je startovao u zoru i vraćao se
kad padne mrak
nije vreme
za mene su naporno radili moji roditelji
-Radmila Petrović
Predlažem vam stoga, težinom koju imaju posljednje riječi života, da nešto zajedno učinimo: iziđimo na otvorene prostore, žrtvujmo se za druge i živimo u nadi, zajedno s onima koji nam pružaju ruke, da će nas podići neki novi val povijesti. Možda se to već događa na neki tih i nevidljiv način, poput mladica koje zimi već rastu pod zemljom.
Ernesto Sabato, Prije kraja
Water does not resist. Water flows. When you plunge your hand into it, all you feel is a caress. Water is not a solid wall, it will not stop you. But water always goes where it wants to go, and nothing in the end can stand against it. Water is patient. Dripping water wears away a stone. Remember that, my child. Remember you are half water. If you can't go through an obstacle, go around it. Water does. - Margaret Atwood
you better ask yourself how the richest continent has the poorest people - Femi Kuti - You better ask yourself
Humanisti se pokušavaju ponašati pristojno i časno bez ikakvih očekivanja nagrade ili kazne u zagrobnom životu. A, budući da je njima stvoritelj svemira nepoznat, oni služe najvećoj apstrakciji koju donekle razumiju, njihovoj zajednici.
A pravog života, za mene i za tebe, nema nigde. Teško je tamo, teško je ovde, najteže je sa samim sobom. Sva je mudrost – izabrati tegobu koja ti, trenutno, odgovara. Što se mene tiče, najbolje bi bilo kad bih mogao, istovremeno, stajati na mnogim mestima, biti ovde i tamo, na rodnom tlu i u tuđini, u obilju i siromaštvu, slobodi i stezi, kroz sve to, u istom času, prolaziti, i iskušavajući jedno procenjivati ono što mu je suprotno; biti u svom narodu (jer ga voliš) i opet vrlo daleko od njega (jer ti je mučan), služiti i biti služen, imati i nemati, nikad samo na jednom mestu, s jednim, konačnim izborom.”
Svaka je fotografija svjedodžba o prisutnosti.
Roland Barthes, Svijetla komora
Zadovoljstva
OSTAVŠTINA
Naša nevolja je što smo pod velikim pritiskom sabijeni u narod. Mi smo narod - ekspres lonac. Ventil ekspres lonca je naše nebo. Mi, dragi Aprcoviću, tradicionalno živimo pod pritiskom od sedam atmosfera. Pritisak je deo našeg identiteta. Naša istorija je povest o periodičnim puštanjima narodne pare 'radi oduška' i povremenim eksplozijama narodnog ekspres lonca.“ „Nisam o tome razmišljao“, rekao je Aprcović. „Ima nečeg u tome. Zaista, kad bolje razmislim, ne sećam se razdoblja, bar ne dužih i bar ne vrednih pomena, u kojima nacionalni pritisak nije bio povišen. Stalno neki mitinzi, stalno neki protestni skupovi ili skupovi podrške, uvek neke barikade, uvek neke parade, uvek neki mimohodi. Ako slučajno nema rata, onda se snimaju filmovi o ratu. Uvek tako. Uvek neka uzbuna. Uvek neka povišena borbena gotovost!
― Svetislav Basara, Basara's "Mein Kampf"The basis of drama is ... is the struggle of the hero towards a specific goal at the end of which he realizes that what kept him from it was, in the lesser drama, civilization and, in the great drama, the discovery of something that he did not set out to discover but which can be seen retrospectively as inevitable. The example Aristotle uses, of course, is Oedipus.
― David MametWanting To Die
Zaboraviti
During a party, Luis Buñuel, seduced by Carrington’s beauty and emboldened by the notion that she had transcended all bourgeois morality, proposed (with his characteristic bluntness) that she become his mistress. Without even waiting for her answer, he gave her the key to the secret studio that he used as a love nest and told her to meet him at three o’clock the next afternoon. Early the next morning, Leonora went to visit the place alone. She found it tasteless: It looked exactly like a motel room. Taking advantage of the fact that she was in her menstrual period, she covered her hands with blood and used them to make bloody handprints all over the walls in order to provide a bit of decoration for that anonymous, impersonal room. Buñuel never spoke to her again.
If other people do not understand our behavior—so what? Their request that we must only do what they understand is an attempt to dictate to us. If this is being "asocial" or "irrational" in their eyes, so be it. Mostly they resent our freedom and our courage to be ourselves. We owe nobody an explanation or an accounting, as long as our acts do not hurt or infringe on them. How many lives have been ruined by this need to "explain," which usually implies that the explanation be "understood," i.e. approved. Let your deeds be judged, and from your deeds, your real intentions, but know that a free person owes an explanation only to himself—to his reason and his conscience—and to the few who may have a justified claim for explanation.
― Erich Fromm, The Art of Being
Na početku svih staza i puteva, u osnovi same misli o njima, stoji oštro i neizbrisivo urezana staza kojom sam prvi put slobodno prohodao.
To je bilo u Višegradu, na tvrdim, nepravilnim, kao izglodanim putevima, gde je sve suvo i čemerno, bez lepote, bez radosti, bez nade na radost, bez prava na nadu, gde neki gorak zalogaj, koji čovek nikad nije pojeo, poigrava u grlu sa svakim korakom, gde žega i vetar i sneg i kiša jedu zemlju i seme u zemlji, a sve što ipak nikne i rodi se, žigošu i saviju i pognu toliko da bi ga, kad bi mogli, pobili drugim krajem u zemlju, samo da ga vrate u bezobličje i tamu iz koje se otelo i niklo.
To su bezbrojne staze koje kao konci i gajtani šaraju brda i padine oko varoši, uviru u beli drum ili nestaju pored vode i u zelenim vrbacima. Nagon ljudi i životinja nacrtao je te puteve a nužda ih ugazila. Tu se teško i polazi i ide i vraća. Tu se sedi na kamenu i zaklanja pod drvetom, na suvu mestu ili u oskudnu hladu, radi odmora, radi molitve ili seljačkog prebrajanja pazara. Na tim stazama koje vetar mete i kiša pere a sunce okužuje i raskužuje, na kojima se sreta samo izmučena stoka i ljudi ćutljivi, tvrda lica, tu sam ja zasnovao svoju misao o bogatstvu i lepoti sveta. Tu sam, neuk i slab i praznih ruku, bio srećan opojnom srećom do nesvestice, srećan od svega onoga čega tu nema, ne može da bude i nikad neće biti.
I na svima drumovima i putevima kojima sam docnije u životu prošao, živeo sam samo od te uboge sreće, od svoje višegradske misli o bogatstvu i lepoti stvorenog sveta. Jer, ispod svih drumova zemlje stalno je tekla samo za mene vidljiva i osetna oštra višegradska staza, od dana kad sam je napustio pa do danas. U stvari, po njoj sam ja odmeravao svoj korak i podešavao hod. Celog veka me nije napuštala.
U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. I izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.
Ivo Andrić: Staze, lica, predeli
Već prilično uzrujan zbog, kako sam se bojao, progresivnog slabljenja vida, sjetio sam se da sam jednom pročitao kako su opernim pjevačicama prije nastupa na pozornici, kao i mladim gospođicama, kada su ih upoznavali sa ženidbenim kandidatima, na rožnicu kapnuli nekoliko kapi tekućine pročišćene iz trajnice beladone, zbog čega su njihove oči zasjale predivnim, takoreći nadnaravnim sjajem, no one same nisu mogle vidjeti gotovo ništa. - W.G. Sebald, Austerlitz